CdM se sreo sa Milošem po povratku sa prestižnog festivala kamerne muzike u Švajcarskoj i neposredno pred sinoćnji nastup na koncertu u Kotoru, gdje je sa Orkestrom Bez Granica, sačinjenim od muzičara sa prostora bivše Jugoslavije, svirao uvjek popularan Rodrigov koncert za gitaru, pred brojnom ljetnjom publikom i crnogorskom političkom i kulturnom elitom.
Miloš danas živi u Londonu, gdje je studirao klasičnu gitaru na Royal Colledge of Music, ali je njegov put ka vrhu počeo mnogo ranije u Podgorici, kada je kao klinac prvi put dohvatio gitaru i želio da postane rok zvijezda.
"Ja sam tu gitaru uzeo u ruke" priča Miloš za CdM, "kao neku reakciju jer nisam imao talenta za fudbal ili bilo koji drugi sport. Pokušao sam da idem na karate, to je trajalo možda dva časa i volio sam da igram tenis, ali sam slomio isuviše prozora. Gitara mi je bila prirodna, jer sam imao lijepi glas i htio sam da pratim sebe dok pjevam. Naravno da sam htio da budem rok zvijezda jer tada nisam znao ništa o klasičnoj muzici".
Klasična muzika je u Milošev život ušla postepeno, kada se upisao u muzičku školu, a izbor instrumenta je potvrđen kad je čuo staru LP ploču legendarnog gitariste Andresa Segovie čiji ga je zvuk i muzikalnost fascinirala - "da je to bio klavir ili violina" nastavlja Miloš, "mislim da da bi moja sudbina bila drugačija, ali gitara me nije plašila, naprotiv, gitara mi je dala baš taj osjećaj rok zvijezde, što je san svakog djeteta, da se bude na sceni i svira velikoj publici".
Danas je Miloš velika međunarodna zvijezda koji ekskluzivno snima za najprestižniju diskografsku kuću za klasičnu muziku na planeti, Deutsche Grammophon, a njegov prvi CD "Mediterraneo" iz 2011. je proveo 26 sedmica na vrhu top liste u Velikoj Britaniji. Ubrzo slijede dvije "Gramophone" nagrade (poznatije kao Oskari klasične muzike), rasprodate turneje i koncerti širom svijeta, a kritičari ga nazivaju "novim herojem klasične gitare". Ne baš rok zvijezda iz njegovog mladalačkog sna, ali svakako muzička zvijezda koja je osvojila svijet u nevjerovatno kratkom roku.
Ali Miloš ne vidi sebe u tom svijetlu: "Ja ne želim ništa drugo osim da dijelim sa publikom nešto što mene čini toliko sretnim. Kad sviram gitaru ja sam najsrećniji čovjek na svijetu. Ja samo želim tu sreću i to zadovoljstvo da podijelim sa ljudima. Slava i popularnost kao motivacija su prazni, to dolazi samo po sebi kao rezultat dobre komunikacije".
Miloš je svakako majstor komunikacije. Njegov muzički stil je izuzetno intiman, bez obzira da li svira pred 6.000 ljudi u Rojal Albert Holu u Londonu ili džez klubu u Australiji. On poziva i prima publiku u svoj svijet, dok njegove izuzetne tehničke sposobnosti samo doprinose hipnotičkom utisku muzičke interpretacije.
Iako je već nastupao u koncertnim dvoranama za koje su mnoge njegove mnogo starije kolege i dalje na listi čekanja, Miloš ima poseban afinitet prema onim drugim, alternativnim prostorima: "Puno me raduju svi oni nastupi na kojima sviram pred ljudima koji normalno ne bi došli na koncert klasične muzike, jer mislim da je suština kreirati neku novu muzički publiku. Želim da predstavim tu muziku mladim ljudima kao nešto što ispunjava, kao nešto što donosi neku drugačiju, intimniju i ljepšu energiju. A kao gitarista mislim da imam veliku prednost zbog toga što, isto kao što meni kao dječaku ta gitara nije bila strana i zastrašujuća, isto tako gitara neće biti strana ljudima koji nisu normalno izloženi klasičnoj muzici."
Uspješna karijera i univerzalna podrška od kritike i publike svakako sa sobom nose određeni pritisak i ne malo odgovornosti da se održi visoki kvalitet, kako interpretacije tako i programa, ali Miloš ne dozvoljava da ga to omete u napredovanju karijere: "U početku je bilo pritiska" nastavlja Miloš za CdM, "ali samo zato što sam ja dozvolio tom pritisku da dođe do mene. U početku je bilo pritiska zbog toga što sam toliko dugo želio upravo ovakvu karijeru i takav pristup publici. I kada sam to dobio, onda sam osjetio pritisak zato što sam bio prvi kome je poslije dugog vremena data ta šansa. Ali sve to je nešto što dolazi kao rezultat nečega što čovjek voli. Kao rezultat nečega što te ispunjava do kraja i u potpunosti. Kada sam počeo da sviram i postao uspješan, tada sam se jednostavno otvorio, otvorio sam svoj um prema svemu tome što mi taj život nosi. Samim tim se taj pritisak mnogo, mnogo smanjuje. Pritisak ne nameće čovjek sam, nameće mu ga okolina, i to je nešto sto se uči svaki dan. Zbog toga treba biti proaktivan i ne treba reagovati na neku situaciju zato što mu je ta situacija stvorena, nego samo treba biti ono što jesi i to iskreno podijeliti sa ljudima, čime god da se baviš."
"Mala balkanska zemlja bez velike muzičke tradicije", kako nas uglavnom opisuje zapadna štampa, je odjednom postala gitarska vele-sila i promijenila fokus povremenog interesa svijeta u nas sa turizma, fudbala i Evrovizije prema vrhunskoj umjetnosti zahvaljujući jednom talentovanom klincu iz Podgorice koji je samo želio da bude rok zvijezda.
(CDM)
