Riječ je o ravnopravnom autorskom projektu reditelja Petra Pejakovića i glumaca Miše Obradovića i Slaviše Grubiše, koji su kroz govorne i fizičke improvizacije došli do začudnog, duhovitog i plemenitog tkiva predstave. Okosnicu projekta, shodno Njegoševom jubileju, koji čini tematsku nit ovogodišnjih pozorišnih projekata Kotor art-a čini, na osnovu krajnje šturih arhivskih materijala, izmaštano i nadograđeno Njegoševo djetinjstvo, u kojem leži odgovor na pitanje – kako postati veliki čovjek.
Formalni okvir predstave predstavlja bajka, protkana muzičkim i elementima basne, koja se pak stalno razgrađuje i dovodi u pitanje, kao što se, u ovoj veoma slojevitoj produkciji, ispravno dovodi u pitanje gotovo sve, osim snažne unutrašnje želje da se postane veliki čovjek, koja jedina do toga i može dovesti.Slojevitosti predstave, i njenoj samozapitanoj bajkovitosti veoma mnogo doprinosi i metaforična, maštovita scenografija koju su kreirali Goran Moškov i Zorana Mia Radović.
Akademski vajar Goran Moškov prvi put se, izuzetno uspješno, okušao u pozorišnom, scenografskom radu. Sam proces okarakterisao je kao „oslobađajuće iskustvo, meni prelijep i potpuno nov način rada. Naročito želim da podvučem ljepotu stvaranja kroz zajedničke ideje, trud da ljudi kreativno rade jedni sa drugima“. Moškov je kazao da je za njega bilo fascinantno i kreiranje svjetla, jer je to dalo vajarskim odnosima svijetlog i tamnog jednu novu dimenziju. Ipak, smatra da će sama scenografija, ali i predstava, bolje funkcionisati u zatvorenom prostoru, te da je u suštini i pravljena da bude veoma mobilna i da može gostovati svuda.
Glumac Slaviša Grubiša istakao je da učesnike nekog pozorišnog projekta uronjenost u isti sprječava da svoju kreaciju pogledaju donekle objektivno, „izvana“, ali da mu se po reakciji publike intimno čini da su uradili dobru stvar. On je takođe izrazio nadu da će „predstava igrati barem po cijeloj Crnoj Gori“, a kako je rekao, naročito ga zanimaju reakcije dječije publike u mjestima u kojima su rijetka gostovanja predstava namijenjenih djeci, i kojima će možda ona biti prvi susret sa pozorištem.
Reditelj Petar Pejaković istakao je zadovoljstvo što je publika svih uzrasta prepoznala slojevitost predstave i uronila u nju bez rezerve, baš kao što je bezrezervan i uz zagledanje u vlastitu unutrašnjost bio koautorski rad na predstavi. „Nadam se da smo bar malo doprinjeli svijesti i klinaca i nas odraslih, da se svi potrudimo da sve što je u djeci dobro i pozitivno podržimo na što bolji način i da im omogućimo da izrastu u dobre, pametne, plemenite ljude“, jer pozorište i jeste škola života, poentirao je Pejaković.
(Izvor:RTCG)
