Nakon 16 godina provedenih na dužnosti njemačke kancelarke, Angela Merkel odlazi u političku penziju. Do izbora njenog nasljednika (vjerovatno iduće nedjelje) Merkel je doduše i dalje „tehnička kancelarka“, ali već ovog četvrtka Njemačka se, uz vojne počasti, oprostila od šefice vlade, prenosi Dojče Vele.

U Berlinu je u večernjim satima upriličeno „Veliko povečerje“ (Großer Zapfenstreich), što je najveća vojna ceremonija u Saveznoj Republici Njemačkoj – uz baklje, vojnike u svečanim uniformama, oficire i koreografiju koja je isplanirana do tančina.

„Veliko povečerje“ je posebno i po tome što Vojni orkestar Bundesvera tokom te ceremonije svira i neke pjesme koje biraju one osobe od kojih se oprašta. Već neko vrijeme su poznate muzičke želje Angele Merkel, a one već neko vrijeme kod njemačkih građana izazivaju i određene reakcije – uglavnom odobravanje i pokoji osmjeh. Zašto?

Osim ekumenske crkvene pjesme „Tebe, Bože, hvalimo“ (Großer Gott, wir loben dich) kancelarka u odlasku poželjela je i da čuje pesmu Hildegard Knef „Nek‘ za mene padaju kiše crvenih ruža“ (Für mich soll's rote Rosen regnen).

Već u prvoj strofi te pjesme se kaže:

„Sa 16, rekla sam tiho,
želim, želim sve ili ništa.“

Zaista, Angela Merkel je postigla toliko toga: 16 godina bila je najmoćnija žena u Njemačkoj, prva žena na dužnosti kancelarke, žena koja je širom svijeta bila i priznata i poštovana. A tu su i poslednje strofe pjesme:

„Nije mi dosta,
i dalje želim da pobjeđujem,
želim sve, ili ništa.

Nek‘ za mene padaju kiše crvenih ruža,
nek‘ me sretnu neka nova čuda,
da se iznova pronađem daleko od starog.
Napravi najviše od onog što se očekuje
ja želim, ja želim.“

Angela Merkel sa 67 odlazi u političku penziju, ali sudeći po tim stihovima, ona itekako neke nove želje i snove koje želi da ispuni. Sve to pomalo zvuči i prkosno, što je strana kancelarkinog karaktera koja se do sada nije vezivala uz njen lik i djelo.

Hit Nine Hagen

I druga pjesma koju je izabrala Angela Merkel dosta govori o njoj. To je jedan stari hit iz DDR-a koji pjeva Nina Hagen: „Zaboravio si film u boji“ (Du hast den Farbfilm vergessen). Nina Hagen je još u Istočnoj Njemačkoj bila na glasu kao drska pop-pjevačica, a nakon što je otišla u Zapadnu Njemačku, postala je panka-ikona.

I Angela Merkel potiče iz bivšeg DDR-a, iz Templina, gradića u pokrajini Brandenburg. Ona je odrasla uz tu pjesmu Nine Hagen koja je objavljena 1974. Tekst pjesme navodno još uijvek napamet zna svaka druga osoba sa istoka Njemačke. Posebno je zanimljiv sledeći stih te pjesme:

„Niko nam sad ne vjeruje kako je ovde bilo lijepo, ha ha“

Tračak nostalgije? Čežnje za starim vremenima u DDR-u? Možda kancelarka na taj način samo demonstrira svoj rafinirani smisao za humor. A možda se i radi o svojevrsnoj „staračkoj blagosti“.

Merkel je inače, prije 30 godina, tada kao ministarka za žene i mlade, susrela Ninu Hagen u jednoj TV-emisiji. Tokom diskusije o zavisnosti od droga, Hagen je tada Angeli Merkel u lice rekla: „Dosta mi je vaših laži i vašeg licemerja.“ Očigledno da joj je Merkel to u međuvremenu oprostila.

Tradicija „Velikog povečerja“

„Veliko povečerje“ je ceremonija kojom se Njemačka tradicionalno oprašta od saveznih kancelara i kancelarki, saveznih predsjednika, odnosno saveznih ministarki i ministara odbrane. To je tradicija čiji korijeni sežu u 16. vijek. Tada je u kasarnama znalo da se u večernjima satima dobrano banči, pa i kocka. Zato je uveden jasan i glasan signal kojim se označava početak noćnog mira.

Tada bi dežurni oficir krenuo u obilazak kampa u pratnji bubnjara i trubača, pa bi svojom palicom ili sabljom udarao čepove na burad s pićem. Stara njemačka riječ za „udarac“ je „Streich“. A nakon tog signala u kasarni bi zavladao mir i više nije smjelo da se toči pivo, rakija ili vino. Svi oni koji se toga nisu pridržavali, mogli su da računaju s ozbiljnim posljedicama.

Sporna ceremonija

„Veliko povečerje“ se tokom proteklih stoleća razvilo u ceremoniju kakva je danas poznata. Ali i ona je sporna. Na primjer nedavno održano „Veliko povečerje“ za njemačke vojnike koji su se vratili iz Avganistana, sa bakljama, kacigama i postrojavanjem ispred zgrade Rajhstaga u Berlinu, kritičare je podsjetilo na postrojavanja nacionalsocijalista.

Za izvjesnu dozu opuštenosti tokom te ceremonije redovno se pobrinu glavni protagonisti, i to baš izborom pjesama. Bivši ministar odbrane Tomas de Mezijer tako se odlučio za hit „Life is Life“ što nije uobičajeno za „Veliko povečerje“, već je više za neke žurke na popularnim destinacijama u Alpima ili na Mediteranu.

Bilo je dosta kritika i na izbor bivšeg kancelara Gerharda Šredera zbog njegove želje da se odsvira klasik Frenka Sinatre „My Way“. Najpopularniji izbor njemačkih političara u odlasku je, čini se, himna Evropske unije „Oda radosti“, Ludviga van Betovena. Ona je svirana već tri puta, između ostalog i za bivšu ministarku odbrane Ursulu fon der Lajen, koja se iz Berlina preselila u Brisel, gdje sada obavlja dužnost predsjednice Evropske komisije.

Dojče Vele