Psihološkinja u Kući zdravlja Milena Raspopović kaže da u svakodnevnom radu u okviru Kuće zdravlja rade na životnim izazovima, razvojnim problermima i krizama, stanjima aksioznosti, nagomilanih nepoželjnih emocija, na podsticanju funkcionalnih vještina prevazilaženja kriza, izazova, rješavanja za osobu zahtjevnih situacija.

Ona kaže da se pojavom pandemije COVID-19, kao realne opasnosti po zdravlje i život, kod većine ljudi javio i strah u različitim oblicima od reaktivne zabrinutosti za vlastito stanje, brige za zdravlje najbližih, do očaja koji se graničio sa gubitkom kontakta s realnošću.

Podsjeća da se pokazalo kako život u izolaciji izaziva pojavu anksioznosti, zabrinutosti, uznemirenosti, produbljuje simptome depresije, povećava rizik od konzumacije psihoaktivnih supstanci, suicidalnost, neprihvatljiva ponašanja...

Psihološkinja Tamara Milić za Dnevne ističe da je usluga Kuće zdravlja u dijelu pružanja psihološke podrške ohrabrila mnoge sugrađane da se pozabave ličnim izazovima. Korisnici se, kaže ona, najčešće javljaju zbog stanja anksioznosti, potrebe da podijele sa nekim svoje brige, nelagode, svakodnevne dileme ili nagomilane i nerazriješene okolnosti.

“Tu je i podrška za život u brojnim situacijama, bolestima, stanjima i si. U svakom slučaju, rad na sebi s psihilogom je prilika za učenje o sebi, ostvarenje sposobnosti, potencijala, umijeća upravljanja emocijama, ponašanjem, stresom, poteškoćama, izazovima”, ističe Milić.

Na pitanje šta najviše brine one koji posjete Kuću zdravlja, te dali se plaše samog virusa ili imaju neke druge iracionalne strahove vezano za zdravlje, Milić kaže:

“Kao najčešće se javljaju generalna stanja anksioznosti, preisputuju se svakodnevne životne i lične situacije, radi na usvajanju, podsticanju, oblikovanju, usmjeravanja vještina za adekvatno reagovanje."

Na udaru i porodični odnosi

Govoreći o tome kako pomoći sebi i kakva je uloga porodice, psiholog Marica Stijepović ocjenjuje da je produženo trajanje kovid pandemije uticalo i na porodične odnose.

Kako je rekla, "višak" zajedničkog vremena tražio je novi nivo komunikacije, usklađivanje svakodnevnog funkcionisanja, nove forme vremena za sebe, načine borbe sa stresom.

Svakako krize će se ponavljati, uvijek biti šansa da naučimo nešto o sebi, stvarnosti, ali i učinimo nešto za sopstveni rast i razvoj i članova svoje porodice. Sigurno i stabilno porodično okruženje je jedna od najbazičnijih ljudskih potreba, temelj na kojem se grade budući optimizam, motivi opšteg postignuća, ophođenja, komunikacije, interakcije sa drugima. Sve to treba očuvati u krizama', kazala je Stijepović.

Ne ići previše u budućnost

Psihološkinje Anda Backović i Tamara Milić kažu da smo u vremenu borbe protiv COVID-19 obasuti brojnim informacijama.

"U velikoj mjeri i zbog toga jer je ovo svima nepoznata bolest i dobila je epitet nevidljivog neprijatelja'. Samim tim je očekivano i normalno da se pojača strah od nepoznatog. Uz ovo se poveća broj zaraženih što je dovoljno loša vijest. U takvoj situaciji mnogu ljudi su od nelagode, frustracije, straha fokusirani da čitaju, istražuju, izbacuju na društvene mreže komentare, postove”, kažu Backović i Milić.

Savjetuju da se ne ide previše u budućnost onu mračnu, negativističku.

"Držite se logičnog, vidljivog, realnog, racionalnog. Čitajte ono što vas zabavlja, zasmijava. Opredijelite se da na društvenim mrežama takve postove i gledate. Fokus neka bude na pozitivnom", kazale su sagovornice Dnevnih.

Iskustvo jedne Podgoričanke...

"Dva i po mjeseca nakon što sam prebolovala korona virus patila sam od depresije i anksioznosti. Osjećala sam neopisiv strah. Ne znam da li mi je bilo teže uveče kad je dolazilo vrijeme spavanja ili ujutro kad se probudim nakon svega dva ili tri sata sna. Imala sam osjećaj da počinjem da ludim".

Ovako za Dnevne počinje svoju ispovijest četrdesetjednogodišnja Podgoričanka čije je ime poznato redakciji, a koja se nakon nekoliko mjeseci borbe izvukla iz vrtloga kovid infekcije i postkovid stanja kroz koje je prošla.

Sve je, prisjeća se, počelo nakon prvomajskih praznika, kada je osjetila simptome i dobila pozitivan nalaz. Nekoliko dana provela je kod kuće, sa blažom kliničkom slikom, a onda se stanje, kaže, bukvalno promijenilo preko noći.

Visoka temperatura, teška obostrana upala pluća, bolničko liječenje i borba za svaki udah. Kroz agoniju, kaže, nije prolazila samo ona, već i njena porodica. Teško je podnosila odvojenost od djece, ali joj je snagu davala želja za životom. Hodala je, priča u ispovijesti, na ivici života i smrti, ali je krajem juna uspjela da se izvuče.

No, kako navodi, njen je utisak daje teška borba tek uslijedila. Virus je pobijedila, ali je ubrzo shvatila da će borba za njeno mentalno zdravlje biti teža i na momente neizvjesnija od dana koje je provela na kiseoniku, kada je pomišljala da svoje najmilije više nikada neće vidjeti.

“I sada kad se prisjetim, obuzme me hladan znoj. To su stanja koja se ne bi poželjela ni neprijatelju. Mjesec i po dana borbe protiv korona virusa, uz sve teške momente, odvele su me u novu neizvjesnot, anksioznost, depresiju. Mislila sam da tako nešto meni ne bi nikad moglo da se desi. U koronu sam manje-više vjerovala i nijesam pomišljala da bih mogla biti dio crne statistike. Još manje sam vjerovala da ću se dva mjeseca boriti za mentalno zdravlje, duševni mir i ponovo normalan život”, priča ona.

Dani provedeni u bolnici, zvuci aparata za kiseoničku potporu, terapije infuzuje...

“Gledala sam smrt u oči. Na momente pomišljala: to je to, ovo je kraj. Ipak, pobijedila sam, ne sluteći da je to bilo samo prvo poluvrijeme u mojoj najtežoj životnoj utakmici”, kazala je ona.

U drugom poluvremenu, fudbalskim žargonom rečeno, kraj utakmice odsvirala je stručna pomoć, uz koju je nakon dva mjeseca uspjela da se vrati normalnom životu, djeci, redovnim obavezama i poslu. Imala je i poruku za one koji ne vjeruju u koronu: “Nemojte napraviti grešku koju sam ja napravila. Vjerujte struci i nauci, vakcinišite se, u suprotnom biste se mogli gorko kajati”.

Izvor: Dnevne novine