„Fama o biciklistima“, kultni roman Svetislava Basare koji predstavlja veliki zaokret u srpskoj prozi, doživio je novo izdanje kod Lagune poslije više od četvrt vijeka od prvog objavljivanja. Ovo izdanje “Fame o biciklistima” prate: Basarin predgovor, napisan povodom dvadesetogodišnjice od objavljivanja romana, tekstovi Davida Albaharija i Branka Kukića, kao i ekskluzivni spisak “biciklista” iz svih zemalja gdje je knjiga do sada objavljivana. Za roman “Fama o biciklistima” Basara je dobio Nagradu željezare Sisak za najbolju knjigu godine, a nedodjeljivanje Ninove nagrade ovom romanu smatra se jednim od najvećih promašaja u istoriji te nagrade.
U “Fami o biciklistima” pisac kroz postojanje i djelovanje misterioznog fikcionalnog dr uštva Evanđeoskih biciklista ružinog krsta, otkriva velike zavjere i skrivene događaje i poruke. Zapravo, na tim “zavjerama” počiva i cio roman, koji je po objavljivanju okarakterisan kao svojevrsni kulturni i društveni incident. Basara se poigrao sa balkanskim mentalitetom i evropskom civilizacijom stvarajući u svom romanu od istorije - grotesku. Ovom knjigom on je parodirao ideološko mišljenje miješajući stvarno i nestvarno.
U predgovoru “Fame o biciklistima” Svetislav Basara je napisao: “... Konačno, negde početkom leta 1986, sasvim sam odustao od namere da Fama - tada još bez imena - bude “kompaktan" roman u kome bi neki ljudi, u nekim oklonostima, lamentirali nad palošću sveta i iznosili svoje pseudosisteme. Naše vreme, mislio sam, je vreme fragmentarnosti, poludovršenosti, nedovršenosti. Pisaću poglavlja, mislio sam dalje, samo do granice na kojoj prestaje unutrašnji smisao. Ređaću ih onakva kako nastaju. Neću pokušavati da nasilno krpim i lijepim nespojivo da bih dobio varljivi utisak celine.
Ako je već sve u svetu rasuto; ako su “stvari koje treba da budu zajedno razdvojene, a stvari koje treba da budu razdvojene-spojene”, zašto bih se ja upuštao u avanturu njihovog vještačkog spajanja. Na ruku takvim razmišljanjima išla mi je i tadašnja lektira (Špengler, Genon, Ortega i Gaset) iz koje sam usvojio saznanje da propast celovitosti, degradacija i degeneracija sveta uopšte nisu loše stvari, da su one neizbežne etape koje prethode Spasiteljevom drugom dolasku i obnovi sveta... Preuzeo sam, dakle, obličje zbornika radova o tajnom društvu biciklista ružinog krsta, sklepao nekakvu biciklističku ezoterijsku doktrinu i nedugo nakon izlaska romana iz štampe, na tada popularnim tribinama (po svedočanstvu pokojnog Dragoša Kalajića) za reč se javljaju strasni demistifikatori konspiracija koji pored Vatikana i Kominterne za urotu protiv Srbije i optužuju “nekakve bicikliste”. Gde god se okreneš – ironija.
Biciklisti su krivi za sve. Pokazalo se nažalost ali neizbežno, da se u rasutosti kriju mnogo dublji uvidi nego u analitičnosti. Poglavlje o Velikoj ludnici kapaciteta 20.000.000 stanovnika (tadašnja populacija u SFRJ) za koje sam mislio da spada u najslabija, ispalo je gotovo proročko. Mislio sam onda da preterujem. Ali zbivanja u tadašnjoj skoroj budućnosti, sada prošlosti koja nikako da prođe, najpre me je demantovala. Potom preterivanja učinila “realističnim”. I na kraju ih stostruko prevazišla...”
David Albahari tvrdi da poslije pojave “Fame o biciklistima” srpska proza nije bila više ista, kao što ni Basara nije više bio isti pisac, te da je tim romanom pisac uspostavio prozni model kojim će se u narednim godinama često služiti, model “zbornika”. Već prvom rečenicom Basara uspostavlja vezu sa Borhesovom Vavilonskom bibliotekom i postmodernističkim stavom da je pisanje, prije svega, naša reakcija na već napisano, a ne na stvarni svijet, nego na svijet stvoren u knjigama.
Prema mišljenju Branka Kukića, “Fama o biciklistima” je priručnik ljudske ludosti doveden na nivo nauke, ali i povijest o rajskom paklu ljudske geneze. Ona je rodoslov Čovjeka Istorije, bolje reći kratak kurs koji se, kao časlovac nosi sa sobom od rođenja pa do smrti. Istorija svakog čovjeka, njegovo od A do Š, jeste jedna fama: fama o njegovom iskustvu, o njegovom znanju, o drugim ljudima, o navodno važnim i manje važnim događajima, fama o međuljudskim odnosima, o očevima i djeci, fama o napretku, o početku i o kraju. Jednom riječju, ova knjiga je povijest o sablazni egzistencije pisana po sjećanjima jednog prolaznika koji pojma nema odakle je došao ni gdje je pošao.
Romani, priče, drame...
Svetislav Basara rođen je u Bajinoj Bašti 1953. godine. Autor je više od dvadesetak knjiga – romana, zbirki pripovijedaka, drama i eseja. Dobitnik je više srpskih i međunarodnih nagrada za književnost. Objavio je knjige: Napuklo ogledalo, Peking by Night, Kinesko pismo, Fama o biciklistima, Bumerang, Džon B. Malkovič, Kratkodnevnica, Looney Tunes, Mongolski bedeker (Nolitova nagrada), Na Gralovom tragu, Na ivici, Sveta mast, Ukleta zemlja, Srce zemlje, Uspon i pad Parkinsonove bolesti (Ninova nagrada 2006. godine), Izgubljen u samoposluzi, Dnevnik Marte Koen, Stradija... Prvi je dobitnik nagrade Fondacije Borislav Pekić. Drame su mu izvođene na mnogim scenama a knjige prevođene na engleski, francuski, njemački, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik.
(Izvor:Vijesti)
