To je saopšteno na konferenciji “Videći pratilac” u okviru istoimenog projekta, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Organizacijom slijepih za Nikšić, Šavnik i Plužine, uz finansijsku podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja,prenosi PR Centar.

Koordinatorka projekta, Anđela Dragović, kazala je da je osnovni cilj projekta unapređenje položaja osoba oštećenog vida uz stvaranje uslova za njihovo ravnopravno uključivanje u sve sfere društva.

„Cilj usluge videći pratilac je da se osobe oštećenog vida osamostale, izađu iz zone komfora, budu što više uključene u društvene tokove. U novembru smo u Bijelom Polju realizovali trening za stručne radnike, saradnike, zaposlene u institucijama socijalne i dječje zaštite, na kojem je bilo riječi o modelima pristupa invaliditetu, filozofiji samostalnoga života, terminologiji, servisima podrške sa posebnim osvrtom na uslugu videći pratilac“, navela je Dragović.

Dodala je da je izrađen i Priručnik o videćem pratiocu, koji je štampan na Brajevom pismu na crnoj štampi, a snimljen je i u audio formatu.

Dragović je kazala da je počela šestomjesečna implementacija same usluge i to u Podgorici, Nikšiću i Bijelom Polju.

„Za to su angažovana tri videća pratioca. Već imamo povratnu informaciju od osoba oštećenog vida da su zadovoljne pomenutom uslugom. Program licenciranja i izrada dokumenata je u toku“, rekla je Dragović.

Ko-autorka programa obuke Videći pratilac, Katarina Bigović Kulić, objasnila je da sam pojam videćeg pratioca govori o usluzi koja je neophodna i namijenjena samo osobama oštećenog vida.

„Cilj servisa, odnosno usluge videćeg pratioca jeste da pruži podršku osobama oštećenog vida prvenstveno u samostalnom kretanju, što prije svega dovodi do njihove socijalizacije, inkluzije u društvu, ali i do povećanja samopouzdanja i motivacije za aktivno učešće u društvenom životu“, rekla je Bigović Kulić.

Istakla je da osobe oštećenog vida danas u Crnoj Gori nemaju preduslove za samostalno kretanje.

„Nemamo program obuke za korišćenje bijelog štapa, nemamo stručnjaka-peripatologa koji bi tu obuku izvršio, nemamo obuku za samostalno kretanje kao vrstu servisa podrške, a prisutan je veliki broj barijera i prepreka, kako u okruženju tako i u institucijama, koje obeshrabruju osobe oštećenog vida da samouke krenu u korišćenje bijelog štapa“, rekla je Bigović Kulić.

Pojasnila je da videći pratilac kao saradnik ne pruža pomoć, već asistira i pruža podršku osobi oštećenog vida u prevazilaženju barijera i prepreka, koje joj je društvo nametnulo.

„Osoba oštećenog vida samostalno odlučuje o realizaciji svojih aktivnosti. Korisnik ima pravo da odlučuje u vezi sa čime mu je potrebna podrška, kao i kako želi da određeni zadatak bude obavljen. Videći pratilac ne može biti član porodice i ne može biti srodnik u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva i srodnik u pobočnoj liniji do trećeg stepena“, rekla je Bigović Kulić.

Da bi neko mogao da bude videći pratilac, kako je kazala, mora da bude punoljetna osoba, da ima završenu srednju školu, položen vozački ispit i da ima automobil.

„Jedan videći/a pratilac/teljka može biti angažovan najmanje 10, a najviše 40 časova sedmično. Neophodno je da pohađa trening o pružanju usluge videćeg pratioca po akreditovanom Programu i da posjeduje osnovni nivo znanja o ljudskim pravima i uslugama podrške za život u zajednici“, kazala je Bigović Kulić.

Govoreći o tome da je usluga već počela u tri crnogorska grada pojasnila je da jedan pratilac pruža podršku za 10 osoba oštećenog vida, a usluga se odnosi na asistiranje u kretanju i podršku u različitim društvenim aktivnostima.

Načelnica Direkcije za stručni nadzor nad ustanovama socijalne i dječije zaštite u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, Amela Jarović Orahovac, istakla je da se u narednom periodu posebno mora voditi računa o uspostavljanju usluge personalnog asistenta i stanovanja uz podršku, što još nije zaživjelo.

„Ono što će Ministarstvo finansija i socijalnog staranja u narednom periodu uraditi jeste svakako reforma sistema socijalne i dječje zaštite. Mišljenja sam da su resursi što finansijski, što kadrovski koji su utrošeni na institucije, mogli da budu iskorišćeni za usluge za podršku za život u zajednici i rezultati bi bili mnogo bolji“, smatra Jarović Orahovac.

Ono što Ministarstvo, kako je rekla, mora uraditi odmah na početku sljedeće godine je da upostavi stabilno finansiranje usluga.

„Nažalost, svjedoci smo da ne postoji stabilno finansiranje usluga, posebno kada govorimo o nevladinom sektoru. Mi trenutno u Crnoj Gori imamo 78 licenciranih pružalaca usluga. Od toga broja, 39 su nevladine organizacije što mislim da je dovoljan pokazatelj koliko su nevladine organizacije bitni partneri u sistemu socijalne i dječje zaštite. Međutim, nažalost, nevladine organizacije se uglavnom finansiraju putem projekata, ili putem donatorskih sredstava, što stvara neizvjesnost“, kazala je Jarović Orahovac.

Jedan od glavnih problema kada je riječ o finansiranju i nedovoljnoj zastupljenosti usluga iz oblasti socijalne i dječje zaštite jeste nedovoljno razvijena svijest na nivou lokalnih samouprava koje i dalje ne razumiju dovoljno koliko je potrebno sa lokalnog nivoa pružati usluge iz oblasti socijalne i dječje zaštite.

„Čestitam Savezu slijepih na inovativnoj usluzi vodeći pratilac. Ja sam neko ko će je svakako zagovarati i vidim je u domenu usluga podrške za život u zajednici. Nadam se da ćemo ujedinjenim snagama uspjeti da se pomaknemo sa ove tačke i da realizujemo ciljeve koje smo spomenuli“, poručila je Jarović Orahovac.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, istakao je da je generalna ocjena, kada su u pitanju usluge za podršku za život u zajednici i za podršku osobama sa oštećenim vidom, da u Crnoj Gori apsolutno ne postoji pluralizam usluga, iako to Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti promoviše.

Smatra da je 78 pružalaca usluge, koje trenuto imamo u Crnoj Gori, jako malo.

„Mi u sistemu socijalne i dječje zaštite još uvijek nemamo nijednu licenciranu uslugu, koja je namijenjena osobama sa oštećenim vidom. Nadam se da će videći pratilac biti prva usluga koja će biti fokusirana na osobe sa oštećenim vidom“, rekao je Macanović.

Smatra da bi naročito bila važna usluga psihosocijalne podrške, kako bi se osobe sa oštećenim vidom osnažile i shvatile i razumjele potrebu samostalnog života.

„Crna Gora ne finansira nabavku i proces obuke pasa vodiča, jer je to navodno skupo. Ako znamo da obuka pasa vodiča košta od 12 do 15 hiljada eura i evo da uzmemo gornju granicu, ako znamo da je radni vijek psa osam godina to je oko 1800 eura na godišnjem, 150 eura na mjesečnom nivou ili na dnevnom nivou pet eura. I onda se postavlja pitanje da li možete obezbijediti bilo koji servis podrške koji će koštati pet eura 24 sata“, rekao je Macanović.

Ukazao je da se za sve usluge u oblasti socijalne i dječje zaštite uglavnom koriste sredstva iz budžeta koja su namijenjena za projekte nevladinih organizacija.

„Ta sredstva se koriste za finansiranje licenciranih usluga, što je po meni apsolutno loš i pogrešan sistem. Da bi usluga bila održiva mora da postoji izvjesnost, a tu izvjesnost može obezbijediti kontinuirano raspisivanjem posebnih konkursa za pružaoce usluga i da se sredstva obezbjeđuju iz redovnog budžeta namijenjenog socijalnoj i dječjoj zaštiti“, istakao je Macanović.

Proaktivnu ulogu, kako je rekao, uvijek imaju nevladine organizacije i sve usluge koje su do sada uvedene u sistem došle su na inicijativu nevladinih organizacija.

„To treba promijeniti i sam sistem socijalne i dječje zaštite treba da bude u tom dijelu proaktivan. A mi u Savezu slijepih ćemo nastaviti sa pilotiranjem usluga namijenjenim osobama sa ošećenim vidom. Nećemo se zaustaviti samo na usluzi videćeg pratioca. U narednom periodu ćemo nastojati da u sistem uvedemo uslugu obuke za korišćenje bijelog štapa, insistiraćemo na iniciranju uvođenja usluga psihosocijalne podrške“, najavio je Macanović.