Uz roditelje, balerinu i glumicu Svjetlanu Knežević i barda Jugoslovenskog glumišta Mihajla Janketića  upoznavao je svijet umjetnosti i kreirao svoj scenski i životni put. I dalje uveliko istražuje načine da najvjernije dočara likove koje oživljava na sceni. U rodnom kraju svog oca, povezuje se sa svojim precima i  harmonijom, sa korijenima na koje je posebno ponosan.

I upravo na ognjištu na kojem je ponikao njegov otac, Marko priča da je to mjesto njegova duhovna oaza:

“Ovdje se najljepše odmorim, puno je različitih satisfakcija koje ovdje doživim. Kad uđem u Tomaševo, uvijek sam volio taj miris pokošene trave I poljskog cvijeća. Miriše kao najljepši čaj. Upravo su ti mirisi, ukusi, slike, nešto što me iznova vraća u period djetinjstva. Mnogo toga sam ovdje naučio, mnogi nestašluci ili kako bi to ovdje ljudi rekli marifetluci I neke prve ljubavi I prvi ukusi, vezani su za ovaj kraj.”

Svojim  dječačkim  pričama  Janketić prilazi sa posebnim osjećanjima koja nijesu prestala da ga vezju ni za Bjelopoljski kraj niti za Crnu Goru: “Obično smo u Crnoj Gori provodili ljetnje raspuste. Tomaševo i čitava Vraneška dolina i Bijelo Polje i čuveni ćevapi kod Senča, vrline naroda ovog podneblja, sve to nosim sa sobom. Išli smo i kod pokojnog Jaha na ćevape. Bio je jedan od članova čuvenog  bjelopoljskog  tamburaškog ansambla. Oni su svirali u kafani ,”Evropa” i žalim što  više ne postoji jer pamtim tu vedru atmosferu ispunjenu najljepšim melodijama i stihovima. To uživanje često prepričavam.”

Glumački život u kojem je pronašao svoj umjetnički put Marka nije udaljio od svog naroda, svog sela. Za Tomaševo voli da kaže da je to njegova zemlja o kojoj svugdje priča. Jer, čovjek ne treba da zaboravi odakle je i od koga potiče.

“Moje uspomene na djetinjstvo ne blijede. Pravili smo kućice na drveću kad smo bili mali. Na Ljuboviđi smo imali i svoje ostrvoi  Cilev vir. Tako su mog oca ovdje zvali. Pravili smo brane od kamenja, kupali se u ledenoj vodi i sa promrzlim usnama išli u štetu, krađu pečenjaka”, kroz smijeh priča Marko.

Za glumca koji se često vraća u rodno selo Janketića u kojem ga čekaju brojni prijatelji i susreti sa komšijama, najljepša su budjenja u Vranešu.

“Moj komšija Mile Žižić ima ovce, konja, pse, kokoške. Živi pored Ljuboviđe. Ujutru, kada se sa prvim zracima Sunce pojavi preko brda koje se zove Bojana, čujem kako ptičice cvrkuću, i Milevog pijetla i čaktar, sve postaje jedan poseban doživljaj. Skuvam kafu, sipam rakijicu, zapalim duvan i prepuštam se tom seoskom užitku.”

Slikovito Marko dočarava i svoje želje. U prvi plan stavio je odluku da oživi nekadašnju scenu pozorišta  u Tomaševu. Temelje je postavio njegov otac Mihajlo koji je izgradio amfiteatar u svom zavičaju u kojem su se igrale predstave:

“Da Ljude iz ovoga kraja upoznamo sa teatrom, i to u jednom fantastičnom ambijentu. Ja se nadam da ću imati I snage I vremena da ponovo sve ovo oživim. To bih volio. To je započeo moj otac. Napravio je taj mali amfiteatar, mi smo maštali I pričali kako je mjesto savršeno da se odigra Čehovljev “Višnjik” ili Turgenjev “Mjesec dana na selu” ali I neki drugi komadi. Jer, ovdje su se igrale predstave. Zapravo, ljudi iz ovog kraja koji nikada nisu bili u pozorištu, dolazili su I sve je tada  bilo puno.”

Za Marka je uloga da kao potomak slavnog glumca ponovo poveže prirodni Vraneški ambijet sa teatrom,  možda jedna od zahtjevnijih. Kako je svaki dolazak na ognjište poseban osjećaj povratka kući,tako je i volja  da iz varoških sredina glumce dovede u Cilevo Tomaševo velika.

 “Crna Gora ima jedan ambijent u kojem može da se napravi čudo. Počevši od filmova, preko serija do pozorišta. Zamislite da se napravi predstava “Višnjik”, pa imate stvaran višnjik, voćnjak. Imate u predstavi i dio da se dolazi konjima. Sve je Verizam i poseban doživljaj.”

Mladom glumcu pošlo je za rukom da izgradi značajnu umjetničku karijeru. Posebnim, ipak, smatra vrijednosti koje su mu iz porodice ostavljene u naslijeđe: da voli zemlju svojih predaka, zavičaj koji posjećuje i doživljava svojim i u kojem pored uspomena na djetinjstvo i mladost treba da sačuva plemenitu ideju svog oca Mihajla i ponovo otvori Tomaševski amfiteatar.

Izvor: Bjelopoljske novine/Sajt Opštine Bijelo Polje