U cjelosti prenosimo intervju koji je Danka dala za Gradski portal.

¨Čestitke na uspjehu karijere, jer kao 98. na WTA listi nadigrali ste znatno više rangiranu (18. na WTA listi) i aktuelnu šampionku US Opena, nakon 2 i po sata igre u iscrpljujućem meču po velikoj vrućini (čujemo da je ovih dana temperatura u Australiji i iznad 50 stepeni). Kakav je osjećaj?

Stvarno je prelijep, igrati noćni meč uvijek je lijepa prilika i nekako je skroz drugačija atmosfera nego tokom dana. Nije bilo toliko vruće uveče, ali jeste dosta vlažno i nekako su uslovi drugačiji: dosta je sporiji teren i djeluje mi da čak i kroz vazduh loptica sporije ide. Ali, svakako sam prezadovoljna i uspjehom, igrom i podrškom koju sam imala i na terenu i iz Crne Gore. Koliko se u mojoj zemlji navijalo, bilo mi je jasno odmah nakon meča jer kad sam uzela telefon u ruke, ugledala ogroman broj poruka, preko stotinu samo na WhatsAppu, pa na društvenim mrežama… Još uvijek nisam stigla ni na pola njih da odgovorim ljudima i zato se ovim putem izvinjavam svima koji još uvijek čekaju odgovor. U tom momentu, nakon meča sam i umorna, tako da nijesam bila najsvjesnija prolaska u treće kolo i veličine uspjeha.

Vratimo ipak nakratko film unazad, na ključni momenat u trećem setu, kada ste došli do brejka, poveli 4:2 i naredni servis-gem riješili bez izgubljenog poena. Kako je to izgledalo iz Vaše perspektive? Je li Vam bilo jasno da ste uzeli izvjestan smjer za pobjedu?

Jeste, naravno, to mi je bio i plan! Dobro je što je taj gem bio dosta lagan (čini mi se da sam s nulom uzela taj gem, na svoj servis) tako da mi je to dosta pomoglo jer sam već počela da osjećam zamor u tijelu, ali te emocije nisam pokazivala. Jednostavno mi je bilo lako da, onako, odćutim i da bijem tu bitku sama sa sobom. Da, kao što ste rekli, taj momenat je bio ključan. Mislim da je i taj brejk negdje nju poremetio, jer je u narednom gemu napravila četiri neiznuđene greške, što baš i njie bio slučaj u toku meča.

Očito ste očvrsnuli i fizički, osim što ste jaki u glavi jer znamo da Vam u prethodnom periodu nije bilo lako. Prije Olimpijskih igara u Tokiju, bili ste izvrsno pozicionirani i igrali sjajno, no tada ste se povrijedili. Fizičku i mentalnu traumu trebalo je zaliječiti. Uslijedio je postepeni, težak i spor oporavak, ali sada ste se vratili u punom sjaju i zablistali.

Jeste, bila je nezgodna povreda leđa prethodne godine. Uzela je puno vremena. Imala sam peh i u toku priprema, jer taman kad sam zaliječila leđa i odradila prvu nedjelju, desilo se da budem pozitivna na kovid. To je poremetilo sve, jer sam baš počela da treniram 22. decembra i osjećam da se to sada odražava na tijelo, pošto već imam upale čak i nakon prvog meča. To inače nije normalno, s obzirom na to koliko treniramo. Ali, ne dam se!

Dotakli ste se nezaobilazne teme i u tenisu, a to je – kovid. Kakve su mjere ograničenja za Vas tenisere u Australiji i uslovi? Kako Vi komentirate slučaj Đoković? Je li situacija s njim poremetila koncentraciju ostalih takmičara?

Kad smo došli, imali smo da odradimo samo obavezna dva testa: prvi u 24 sata nakon što sletimo i naredni petog dana od dolaska. Nakon toga, više nas niko ovdje nije testirao, osim ako želimo da idemo negdje, recimo, na večeru. Ako izlazimo, moramo da se prijavimo preko aplikacije pri svakom ulasku u restoran i to je to. Generalno, nosimo maske u klubu, ali svakako je sve dosta jednostavnije i lakše nego što je bilo prošle godine. Što se Novakovog slučaja tiče, nijesam ga ni do sada komentarisala, tako da ne bih baš o tome, jer ipak bih da ovo ostane moj dan. Iskreno, ne vjerujem da je to išta poremetilo ostalim teniserima, jer nijesam čula da su baš međusobno pričali o tome.
Ali, svakako je da se sve na kraju odužilo i postalo zamorno i jednostavno neprijatno. Bilo bi mnogo ljepše da se priča samo o tenisu i o sportu, a ne o takvim stvarima.

U narednom kolu igraćete protiv Rumunke Simone Halep (15. na WTA), koja je ubjedljivo (6:2, 6:0) savladala Betriz Haddad Maiju (83. na WTA) iz Brazila. Kako i gdje pronalazite energiju i do posljednjeg atoma za prolaz dalje?

Drago mi je što mi je ona sljedeća protivnica, jer negdje u sebi sam i željela da pobijedi, s obzirom da je uvijek izazov kojem težimo da igramo protiv velikih igrača. Sad sam ispražnjena, pa mi je teško reći odakle crpim energiju. Mislim da mi sportisti to imamo u sebi da nađemo neki mehanizam kada je i teško, da guramo sebe još jače i više na terenu. Jer čim izađemo pred protivnika, moramo da zaboravimo i umor i bol. Na terenu se daje 300 odsto, uče nas to od malih nogu i tako ostaje kroz cijelu karijeru.¨

Silvija Glavić Grgur-Gradski portal