Članak je nastao u okviru projekta PRIME. 

Seksualno uznemiravanje i ucjenjivanje je oduvijek postojalo, ali se o tome ne govori. Ako su se pojmovi i mijenjali, napadi na fizički i psihički integritet žena su uporno opstajali. Ono što je novo u našem vremenu je objelodanjivanje seksualnog uznemiravanja i organizovanje za borbu protiv nasilja koje žene podnose. To nam je kazala izvršna direktorica SOS Telefona Podgorica Biljana Zeković.

Ona je pojasnila da je teško dati iscrpnu definiciju seksualnog uznemiravanja, jer ono poprima najrazličitije oblike.

Uznemiravanje doživi svaka žena

"Ipak, treba ih izdvojiti od ostalih oblika nasilja koje se trpi. Seksualno uznemiravanje i ucjenjivanje je nasilnički čin usmjeren protiv žena, koji podrazumijeva seksističku diskriminaciju sve do seksualne agresije." istakla je Zeković.

Naša sagovornica je ustvrdila da seksualno uznemiravanje sigurno doživi gotovo svaka žena, a, istakla je, paradoksalno je da ono nije tema koja se u crnogorskom javnom diskursu problematizuje i o kojoj se govori.

Situacija u Crnoj Gori je takva, istakla je Zeković, da su ponašanja koja spadaju u seksualno uznemiravanje normalizovana i da se ne prepoznaju kao vid nasilja. Problem je, kazala je ona, tradicionalna percepcija koja je ženu uvijek stavljala u podređen položaj.

Sa druge strane, djevojke sa kojima smo razgovarali, a koje su željele da ostanu anonimne (identiteti su poznati PRIME redakciji), tvrde da prepoznaju takva ponašanja, a kao najčešće iskustvo sa seksualnim uznemiravanjem navele su neprimjerene komentare. Kažu da su im upućeni više puta i da im uvijek stvaraju osjećaj neugodnosti.

"Opaske poput „mačko“, „ribo“ uvijek idu uz odmjeravanje tijela i neprijatne grimase, a to često zna da zastidi, učini da se osjetiš neprijatno ili da nekad uplaši." kazala nam je M. iz Podgorice.

Ona kao primjer navodi i česte ponude prevoza i komentarisanje iz automobila.

"U takvim situacijama me je samo strah i jedva čekam da se sklonim." kaže ona.

Istakle su i da takvi komentari ne predstavljaju komplimente.

"To ni u kom slučaju ženi ne može biti prijatno i lijepo za čuti. Nema lijepo značenje, već negativno i nas žene na taj način predstavlja objektima." kazala im je D. iz Tivta. 

Smatra da je najveći problem što roditelji ne razgovaraju sa djecom, jer je, kako kaže, seks tabu tema, pa seksualno uznemiravanje počinje već u osnovnoj školi, što se i njoj dogodilo.

"To nije bilo samo verbalno, već i fizičko uznemiravanje. Dječaci sa ulaskom u pubertet počinju da istražuju, što je normalno, ali roditelji moraju prevazići stid i objasniti im neke stvari." poručila je.

One su kazale i da na uznemiravanje ne reaguju, međutim, Biljana Zeković ističe da to nije dobra praksa i da se tako ništa neće promijeniti.

"Što je naš revolt veći, možemo bolje da ga iskoristimo. I to nekad znači odgovoriti povišenim tonom da nam se njegova primjedba ili to što pokušava da nam uradi ne sviđa." kazala je ona.

Muškarci, dodala je, nijesu navikli na reakciju i to je za njih efekat iznenađenja i neutralizacije nasilnika.

Ipak, razumije i kada se ćuti, jer, kako kaže, za to postoji mnogo razloga.

"Dok žena trpi seksualno uznemiravanje ili ucjenjivanje, na primjer na poslu,  po pravilu na početku o njemu ne govori, jer vjeruje da će izaći na kraj sa problemom i da će se sve nekako srediti. Ali, seksualno uznemiravanje i ucjenjivanje se uglavnom nastavlja, jer nasilnik ne nailazi na prepreku. Pošto je i njena tolerancija prešla granicu, ona se više ne usuđuje da o tome progovori, jer će je svi pitati što je do sada ćutala." pojasnila je Zeković.

Osim toga, dodala je, o seksualnom uznemiravanju se ćuti zbog osjećaja poniženja koje se javlja, ali i zbog toga što su žene uvijek u položaju okrivljene – one su te koje sebi postavljaju pitanja da li nečim izazivaju takva ponašanja.

Iskustvo

Takvo stanje potvrdilo je iskustvo djevojke (ime poznato redakciji) koja je zbog seksualnog uznemiravanja bila prinuđena da napusti radno mjesto na kojem je bila angažovana.

Na radnom mjestu mjesecima je trpjela uznemiravanje šefa, koji njeno NE nije percipirao kao takvo.

Uznemiravanje je počelo porukama i pozivima van radnog vremena, ali, kazala nam je, ona isprva nije shvatala o čemu se radi, jer je smatrala da svaki rukovodilac mora da bude ozbiljan, stabilan i profesionalan. Razgovor koji je počinjao pričom o poslu, dodala je, uvijek se završavao pozivima na večeru.

"Kad sam počela da dobijam poruke kakve su bile, u početku sam mislila da mogu na ljubazan način to da riješim i da ne postoje nikakve neprijatnosti na poslu. Opet ponavljam misleći da je moj šef stabilna i razumna osoba. Međutim poslije možda mjesec dana sam primijetila da to ponašanje jednostavno nije normalno, jer sam primijetila pretjerane pozive, učestale poruke, nenormalno ponašanje." rekla je.

Zbog toga je svaki svoj korak više puta preispitivala kako ga on ne bi shvatio na pogrešan način. Radno vrijeme prolazilo joj je pod pritiskom, trudila se da „ne pogleda pogrešno, da se ne nasmije pogrešno“, a nelagodnost i neprijatnost obilježavali su njenu svakodnevicu.

"Ustanem ujutro gledam što da obučem da bude skroz pristojno, da svojim ponašanjem, oblačenjem, ili bilo čim ne dam povod ili pogrešne signale. Osjećala sam se na neki način i gadno, moram tako da se izrazim, zato što sam navikla da sve radne zadatke obavljam čisto i uredno." povjerila nam se.

Zbog odbijanja privatnog druženja naša sagovornica je trpjela na poslu.

"Kad god bih odbila njegove pozive, sjutra na poslu, on bi mi za moj rad kazao da nije u redu i da nije zadovoljan mojim obavljanjem radnih zadataka. Na primjer, dešavalo se i da me zovne kasno uveče da mi kaže nešto za posao. Ukoliko bi me sreo sa osobom muškog pola u gradu isto bih sjutra dobila pogrdne komentare od njega i slično." kazala je.

Nerazumijevanje

Kada je konačno odlučila da se suprotstavi i prijavi šefa za ponašanje naša sagovornica je naišla i na nerazumijevanje njegovog nadređenog. On je isprva odbijao da je primi, a kada je konačno pristao kazao joj je da su njemu te teme degutantne i da to nije njegov posao. Zatražila je i da je prebace na drugo radno mjesto, a kako je i to odbijeno odlučila je da da otkaz.

Njen šef je pozdravio tu odluku kazavši da on ne može da obuzda svoje ponašanje, iako je bio svjestan da nije normalno.

"Govorio je da ne razmišlja svojom glavom, nego da se vodi emocijama i da prosto to ne može da zaustavi. I eto, ja sam ta koja snosi posljedice zbog greške koja prosto nije bila moja." rekla je ona.

Koleginice i kolege na poslu bili su svjedoci toga što joj se dešavalo, ali niko od njih nije htio da reaguje. Naša sagovornica kaže da su joj pružili podršku kada je dala otkaz, ali i smatra da niko od njih ne bi bio spreman da posvjedoči u njenu korist. Razlog za to je, dodala je, strah da će i oni trpjeti posljedice na poslu.

Razmišljala je i da pokrene sudski postupak, ali zbog nepovjerenja u institucije sistema i partijsku uvezanost nije sigurna da bi joj on donio nešto pozitivno.

Još uvijek, kazala nam je, nije sigurna kakvi će biti njeni sljedeći koraci i hoće li nadležnima prijaviti uznemiravanje koje je doživjela.

"Nije prošlo mnogo vremena otkako se sve to desilo, želim još da razgovaram sa svojima i da odlučim što je najbolje za mene. Progovorila sam i bolje se osjećam. Pokušavam i da ne razmišljam više o tome, vjerujem da nijesu svi šefovi poput njega. Mislim da bi najispravnije bilo da pokrenem postupak, ali nijesam sigurna da imam hrabrosti za to." zaključila je naša sagovornica.

Željka ZVICER

Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.