U razgovoru za „Blic” priča o tom iskustvu s obzirom na to da joj je majka preminula od iste bolesti, o tome kako je životi kao zvijezda SF filma u Americi, planovima u karijeri.
U stvarnom životu vaša mama je umrla od raka. Da li vam je bilo teško da kroz to iskustvo ponovo prolazite tokom rada na filmu?
- Kad sam pročitala scenario, odmah sam ga zavoljela. Potresao me je i probudio strašno jake emocije. O toj bolesti, nažalost, sve znam jer je moja majka umrla od raka. Cijelo moje detinjstvo bilo je u znaku te bolesti. Umiranje majke i odrastanje ćerke jeste tema i komada „Dok nas smrt ne rastavi” koji sam napisala prije 12 godina, a koji je Miki Manojlović režirao ove godine u „Radionici integracije”. Kada mi je Faruk poslao scenario, nijesam mogla da vjerujem koliko ima sličnosti između mog iskustva, mog komada i njegovog scenarija. To je prosto nevjerovatno.
U Americi ste se proslavili serijama „Lost” i „Babilon 5”, a sada ste dobili ulogu u još dva naučnofantastična filma. Kako se desilo da uletite u žanr iz kog ne možete da se iščupate?
- Da, čudno je to. To mi se naprosto u životu tako desilo. Kao što mi se desio i Los Anđeles. Nikada nijesam imala holivudske snove. Moj motiv za odlazak u Ameriku je bio isključivo negativan, a ne pozitivan. Samo sam htjela otići iz svega ovoga što se dešavalo u Jugoslaviji. A onda sam dobila posao u Los Anđelesu. Ja, koja čak i ne vozim, sada sam u gradu automobila, glamura, selebritija, što mi je sve užasno antipatično. Izgleda da je to jedna ironija sudbine.
Jeste li bar kao dijete voljeli da gledate naučnofantastične filmove?
- Ma kakvi! Nikada me to nije zanimalo! A sada sam neki selebriti u tom žanru. Ali, znate šta, taj svijet naučne fantastike je užasno zanimljiv! Fanovi tog žanra su veoma interesantni ljudi. Ima puno naučnika: fizičara, doktora hemije i astronomije koji dolaze na te konvencije. Često mi neko od njih kaže: „’Babilon 5’ je meni promijenio život!” Znate li da ozbiljni naučnici crpe inspiraciju iz naučne fantastike za svoja istraživanja?! Pročitala sam knjigu Gerija Štajngarta “Vrlo tužna istinita priča” i svima je preporučujem. Radnja se dešava u budućnosti, Amerika potpuno propala, Evropa se još donekle drži, ali uglavnom se svijet raspada. Dok to čitaš, smiješ se i zabavljaš, a najtužnije je što se to nažalost već događa. Upravo.
Kakav odnos imate prema starenju budući da živite u gradu u kojem je imperativ biti mlad i lijep?
- Na podmlađivanje sigurno neću ići! U ovim godinama više ne želim ni da pokušavam da budem nešto što nijesam. Takva sam kakva sam, ko me voli - voli me, a ko me ne voli - ćao! Starenje je grozno, ali ima i veliku prednost - oslobađanje od strahova, od bilo kakvih kalkulacija, možda i od ambicija.
Koja je bila vaša najveća ambicija?
- Veoma je važno da se povremeno sjetimo toga šta smo htjeli kada smo bili mali. Tako se vraćamo sebi i svojoj suštini. Ja sam htjela živjeti, intenzivno živjeti i moram priznati da mi se to i desilo. Vjerujem da sam uspjela da ne propustim život, da mi ne iscuri kroz prste.
Pišete li neki novi scenario?
- Napisala sam četiri scenarija od kojih ništa nije bilo. Film je zeznuta, skupa i neizvjesna stvar. Tolike su igre i toliki interesi, toliko politike oko filma, da nije vrijedno trošiti se na to. Treba pisati knjige. Možda i adaptiram svoje filmske scenarije za pozorište jer se predstava može napraviti sa malo para, a film je samo put u frustraciju, i to veliku.
(Izvor:Blic)
