Šteta je što to ne možemo reći i za vaš program, mada to nije više vaš grijeh nego posljedica opšteg stanja svijesti u našem društvu.

Neću govoriti nasumice, nego na temelju veoma jakih i jasnih argumenata, sadržanih na fotografiji, snimljenoj 28. avgusta 2017. godine, na Njegušima.

Fotografija je bogata porukama. Još konkretnije:

(1) Kompozicija fotografije, koja nije ,,namještena“, sugeriše da se, naime, tokom više godina krize kroz koju prolazi Crna Gora, niko iz njenih vladajućih struktura nije sjetio da bilo čim, makar i uzgredno, potvrdi da i u njoj važi univerzalno Ciceronovo pravilo: prvo, da ,,kad je domovina u pitanju nema privatnih interesa“; i drugo, da ,,za dobre, hrabre ljude, ljude uzvišena duha ne postoji časniji razlog da se prihvate javnih poslova, do želje da se ne pokore nečasnima i ne dopuste da im unište državu“.

Naprotiv, ta velika i važna priča zamijenjena je suvišnim nagađanjima o tome koja je vlada – manjinska, tehnička ili politička – potrebna Crnoj Gori. Kao da se ne zna bar toliko:

- da je svaka vlada u sistemu podijeljene vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, kako god je ko kolokvijalno imenovao, suštinski bitno POLITIČKA, budući da je ona izvršna vlast, tj. onaj državni organ koji u takvom sistemu vodi unutrašnju i vanjsku politiku zemlje.

- da POLITIKA nije neka na švedskom stolu poslužena ,,vještina mogućeg“ (pa, ,,kako se ko snađe“ i ,,ko što uzme“), već časna, uzvišena i vrlo odgovorna ,,djelatnost usmjerena na oblikovanje i regulisanje društvenog života organizovanog posredstvom i pod kontrolom države“;

- da je država u propisujućem (preskriptivnom) smislu, ,,grupa osoba koje vrše vrhovnu vlast na jednoj teritoriji“;

- da poslušati vlast te države znači činiti sve ono što vam njeni službenici kažu da činite, jednostavno i isključivo zato što vam oni kažu da to činite;

- da se građanin u takvom sistemu može odreći bilo koga (porodice, drugova, prijatelja) i bilo čega (političke orijentacije, religijskog uvjerenja, raznih navika), ali se ne može odreći pripadanja državi, u smislu da ne izvršava obaveze koje mu nameću državni organi ili ne poštuje zakone;

- da Vlada Crne Gore, kao sekularnog građanskog društva i države slobodnih i ravnopravnih građana, u dijela svojeg programa koji se tiče održavanja reda i poretka u zemlji, nema u fokusu ni etnike, ni vjernike, već DRŽAVLJANE, kojima su zagarantovana sva Ustavom i zakonima propisana prava i slobode, i koji privatno (u sebi i u svom domu) mogu da misle i osjećaju što hoće i kako hoće, ali i da su izvan tog konteksta dužni da, kao DRŽAVLJANI CRNE GORE, izvršavaju prema njoj sve svoje obaveze (voljeli je intimno ili ne). Gdje toga nema, nema ni državljana, ni države, a shodno tome ni vlade, ni vladanja.

(2) Na fotografiji se može vidjeti kako pripadnici crnogorskih organa bezbjednosti, svakako po zapovijesti svojih nadležnih, predano čuvaju nasilno otetu imovinu crnogorskih građana, sprečavajući ih čak i u korišćenju svojih elementarnih ustavnih prava. Osim toga, jedino su padobranskim desantom, koji u konkretnom slučaju nije tehnički moguć, mogli stići na zaposjednuti prostor, a da pri tome ne naruše, i to bez ičijeg odobrenja, privatni posjed vlasnika kuće. Takav postupak se može tumačiti dvostruko; tj. i kao grubo bezakonje, i kao nešto još mnogo teže od njega – ako ga ima. Ujedno, postupak o kome je riječ može da posluži i kao objašnjenje zašto niko odgovorni u državi ne reaguje na veoma opasni aktuelni proces unutar bezbjednosnih službi, sračunat na to da se njihova ,,rabota“ u slučaju ,,BELVEDER 2021“ imputira časnim i poštenim građanima Cetinja i Crne Gore, koji su dostojanstveno digli glas protiv ponižavanja i porobljavanja svoje zemlje. Bez prethodnog oslobađanja društva od naplavina takvih procesa i ponašanja u državnom vrhu, Vlada 43. ne može, kao što to ne bi mogla ni bilo koja druga, ni započeti, a kamoli uraditi išta dobro na etičkom i političkom ozdravljenju zemlje, kao pretpostavka ne samo za njen izlazak iz krize, nego i za opstanak uopšte.

(3) Fotografija pokazuje i o čijem se i kakvom interesu radi u slučaju insistiranja trećine članova Vlade 43. na obaveznom potpisivanju ,,temeljnog ugovora“ Crne Gore sa SPC. Na osnovu svega što je SPC, uz svestranu podršku matične države, pokušavala da uradi, ili je već uradila na planu tzv. ,,odbrane svojih svetinja“ na tlu Crne Gore, jasno je da se tim dokumentom želi sva teritorija i kulturna baština Crne Gore, oteta s njihove strane nasiljem i prevarama, ovjeriti kao ,,za vazda“ njihova legalna i legitimna svojina. Podrška tome, s čije god strane bila, nije ništa drugo do jasna opredijeljenost za takav udar na crnogorski teritorijalni, kulturni i politički integritet i državni suverenitet da ovih više ne bude. Odlagati, pak, priču o ,,temeljnom ugovoru“ za neka bolja vremena i do tada zadržati dato stanje, čemu inklinira ostatak Vlade 43, i objektivno je i subjektivno isto što i ono prvo. S takvom ,,stavkom“ u svojoj agendi, Vlada 43. nema kud ni naprijed, ni nazad. Isti je slučaj sa društvenim pozicioniranjem crkava kao takvih van korpusa ostalih interesnih zajednica, odnosno religijskog vjerovanja mimo svih ostalih čovjekovih vjerovanja.

(4) Fotografija, generalno, sugeriše i to da je, u vrijeme kada je nastala, za domicilnu vlast bilo važnije da stane u zaštitu na silu i prevarom otete crnogorske imovine u korist SPC, nego da brani neupitnu svojinu i imovinu crnogorskih građana, odnosno države Crne Gore. Sada su stvari u tom pogledu još jasnije, ali i kudikamo komplikovanije usljed u međuvremenu stvorenih dubljih i oštrijih podjela povodom ,,crkvenog pitanja“, mada se u nastalom sporu Crnogorska crkva gotovo i ne pominje, što samo po sebi govori da problem nije vjerske nego neke sasvim druge prirode.

Postojanje tog problema u razmjerama i na način kako se ispoljava, spada u prepreke bez čijeg se, prethodnog, uklanjanja ne može računati na uspjeh u prevladavanju bilo kog drugog aspekta crnogorske društvene i političke, a u krajnjoj liniji i državne krize. Ovo, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što samo zbiljski pomirena i veoma čvrsto ujedinjena Crna Gora može ponovo doseći do zelene grane života.

NAUČITI NAROD DA VLADA

Ruso je svojevremeno upozoravao da je veoma korisno imati dobru vladu, ali da je korisnije naučiti narod da vlada. Na njegovom tragu se nešto kasnije oglasio i Dositej Obradović, kazavši: ,,Knjige u šake, a ne zvona, prijatelji moji“! Da sve bude još zamršenije – postarao se filozof Maks Štirner, svojim neumoljivim iskazom: ,,Sve veliko u istoriji nije stvorio ni etnik, ni vjernik nego čovjek“. Što tek reći za Edmunda Berka, koji upozorava na mislioce koji, umjesto da odbace opšte predrasude, ,,svoju oštroumnost“ upotrebljavaju da bi „otkrili mudrost koja je skrivena u njima“, a takvih je puno u Crnoj Gori.

Kad se sve ovo sabere i uporedi sa rezultatima istorijskog iskustva čovječanstva, u koje nesumnjivo spada i crnogorsko, kako se s ovim ličnostima ne saglasiti? Kako ne prihvatiti čuveno Berkovo upozorenje da je „ljudski materijal hiljadu puta značajniji od svih formalnosti čitavog svijeta“, kad nam to potvrđuje i sopstveno istorijsko iskustvo? Pa ipak se upravo to u Crnoj Gori danas čini – jednako sa strane nekih članova nove Vlade 43, kao i sa strane onih koji vjeruju u nju i daju joj, kako je već rečeno, makar i uslovnu i oročenu podršku.

Niko, ni s jedne ni s druge strane, da se zapita: zašto to i čemu tako? Pogotovo, ako se zna da bez otvorene, poštene, jasne i javne rasprave i uvjerljivog objašnjenja o svima na koje se, i svemu na što se navedeno odnosi, nema ni društva, ni države, ni vlasti, ni upravljanja, ni bilo čega drugog do uzajamne svađe i optuživanja. No, i kad bi zađevice, svađe, uzajamne duboke animozitete, a sve češće i razne oblike mržnje među liderskim grupama, njihovim partijama i simpatizerima zamijenili kultivisanim ponašanjima, građanskom pristojnošću ili čak empatijom, opet suštinski ne bi imali mnogo više od pukog simulakruma. Kod nas, uostalom, nikad nije bilo odveć sporno pitanje duše, ali stanje duha i te kako jeste - i to vrlo uvjerljivo i lako prepoznatljivo. Ovo današnje je, čini se, toliko zapušteno da ga nije moguće popraviti samo izvjesnim emanatima i postulatima emocionalne inteligencije. Dakako, to se ne postiže ni primjenom fizičke sile, ali je s one strane kako principa Prima sedes a nemine iudicator, tako i navike uzajamnog anatemisanja velikih društvenih grupa.

Crnogorski problem se može otkloniti samo i jedino dovoljnim brojem kadrih da, kad je najteže, osim ruke podignu i glavu, pogledaju u oči one „druge strane“, izvinu se i prijateljima i onima koji to nijesu, te glasno i uvjerljivo „da svi čuju i vide“ priznaju svoje greške i zablude, ali se i sine ira et studio oštro i snažno uhvate u koštac dijaloga, debata, pregovaranja, odgovaranja i dogovaranja s „drugom stranom“ - sve dok jadac ne izvedu na čistac. Bez realnosti i i racionalnosti do kojih se ne dolazi ni jednostrano ni lako, ni u ocjeni ili nekom inom mjerenju vlastitih dometa i učinaka, ali i istoga toga i na isti način i kod onih drugih, nema izlaska ni iz zajedničke nam duhovne jame, ni iz raznih specifičnih nacionalnih, vjerskih i drugih provalija, u kojima smo se kao pojedinci i kao društvo i država našli. Tek kada ubjedljiva većina izađe iz takvih „pribježišta“, i kad s osjećanjem dužne pažnje i potrebne odgovornosti zbiljski okrenemo prema jedinoj svojoj domovini, znaćemo što i za koga radimo. Ne bude li toga, imaćemo još neko vrijeme ono što već imamo – veliko „non plus ultra metafizike“, a nakon toga...? Za takav učinak nije potrebna nikakva vlada, pa ni Vlada 43.

Pobjeda