“Najmlađa žrtva je beba Kurspahić. Nije imala ni imena. Imala je dva dana. Živa je izgorjela u zapaljenoj kući u Pionirskoj ulici. U mezarju Stražište ukopani su sedmogodišnjaci Nihad Ibišević i Vildana Zukić. Od Vildaninog tijela je pronađena samo jedna koščica. E njihovom ubici SPC je napravila promociju knjige u Beogradu!“

Šta bi rekli ako vam kažem da je u Višegradu, prije tačno tri decenije u “živim lomačama“, spaljeno 120 ljudi?

Šta god da kažete, malo je!

A šta bi rekli, ako vam kažem da je najmlađa žrtva beba Kurspahić? Beba, vidite, nije imala imena. Živa je spaljena sa dva dana u višegradskoj Pionirskoj ulici.

Šta bi kazali, ako napišem da su u mezarju Stražište ukopani  sedmogodišnjaci Nihad Ibišević i Vildana Zukić? Djeca na početku života.

Od Vildaninog tijela pronađena je samo jedna koščica i zakopana je u epruveti, kako napisa prije dvije godine Edvin Kanka Ćudić, lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva.

Šta bi rekli, ako vam kažem da je samo u ovom ratu prema MKSJ, u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući 600 žena i 119 djece?

Šta bi kazali, ako vam napišem da je 14. juna 1992. godine, prije tačno 30 godina  u kući Adema Omeragića spaljeno je 59 osoba, računajući i 17 djece, od koje je najstarije imalo 14 godina?

Šta bi ste kazali, ako vam napišem, da je u kući Mehe Aljića, na Bikavcu, deset dana kasnije, o Vidovdanu spaljeno 70 civila?  Među žrtvama su spaljene dvije bebe, petogodišnjakinja i troje djece između osam i 11 godina.

Šta bi kazali, ako vam kažem da se u okolini Višegrada nalazi hotel “Vilina vlas“, najveće ratno silovalište, gdje su nesrpkinje djevojčice, djevojke i žene od strane četnika sistematski silovane i ubijane, a neke su izvršile suicid? Pa je tako organizovano silovanje i u haaškom Sudu imenovano kao  ratni zločin.

Taj hotel je isto ono mjesto, sjetićete se, gdje je novopečeni Nobelovac i miljenik četnika, Peter Handke odmah nakon rata, dok se žrtve nisu ni ohladile odsjeo da “kontemplira“.

Šta biste mi rekli na sve ovo?

Ni sudije nisu znale šta da kažu, osim šturih riječi:

„U čitavoj predugoj, tužnoj i bijednoj historiji čovjekove neljudskosti prema čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju biti pri vrhu spiska“, rekao je sudija Patrik Robinson izričući prvostepenu presudu Milanu i Sredoju Lukiću, koji su osuđeni za zločine protiv čovječnosti u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a navodi Edvin Kanka Ćudić u svom tekstu “Vodič kroz Višegrad“.

I to su samo podaci za ovaj rat, jer su četnici u Drugom svjetskom svoj krvavi pir izvodili ponad Drine dok su ubijali i u istu bacali tijela obezglavljenih nesrba. Povijest se samo ponovila, još tragičnija i morbidnija.

Šta reći kad ti ubiju 13 djece?

A šta biste rekli, kad smo kod istorije, ako vam kažem da je u dva rata, samo Hasanu Tufegdžiću ubijeno, pazite sad 13 djece? Da, dobro ste pročitali. 13 djece.

Samo kratko:

Omer, Fehim, Ferid, Ramiz, Redžep, Fatima, Hajra, Hanka, Paša i Sabaheta imena su desetoro braće i sestara iz Višegrada, pet sinova i pet kćeri Hasana Tufekčića, Bošnjaka rođenog 1905. godine u Višegradu.

Tokom 1942. godine, četnici su u samo jednom danu na višegraskoj ćupriji krvnički ubili svo desetoro Hasanove djece, zajedno s majkom i Hasanovom suprugom Hankom. Najstariji među njegovom djecom Omer, kada je ubijen imao je 20 godina.

Hasan Tufekčić, partizan u Drugom svjetskom ratu, skrhan tragedijom koja ga je zadesila dok je bio na frontu, po završetku rata ponovo zasniva porodicu. Oženio je Hašu, rođenu 1917. godine u Višegradu, koja mu rađa devetoro djece. Imena im je davao po djeci koju je izgubio u Drugom svjetskom ratu.

Hasan je umro 1984. godine, a njegova djeca, izuzev sina Ferida koji je umro kao šestomjesečna beba, dočekala su 1992. godinu i početak agresije na BiH. Nažalost, sudbina se ponovila. Supruga Haša, sin Ramiz, kćerke Hajra i Sabaheta, ubijeni su 1992. godine i bačeni u Drinu. Za tijelima kćerke Sabahete i njene jednomjesečne bebe još se traga. Kako bi se mogla proglasiti nestalom, bebi je naknadno dato ime Irma. Hasanu Tufekčiću su za nešto manje od 50 godina ubili 13 djece.

I mogao bih ovako do prekosutra da vam iznosim katalog zla, koji su četnici ispostavili đavolu i svijetu i prije 80 i prije 30 godina.

Nego, šta bi vi uradili?

Bez svake sumnje bi stegnuli znojavu pesnicu i kazali kako je to zločin i genocid ako ćemo iskreno. Rekli bi, svi vi bez svake sumnje, kako je pored Srebrenice i Prijedora riječ o najstrašnijem aktu četničke ruke u i nakon Drugog svjetskog rata.

I ništa pogriješli ne bi. Dapače, sve što kažete i kako god da odreagujete, malo je.

Vjerovatno znate, a ako ne znate, onda vam treba reći i ovo:

Kad je riječ o počiniocima ratnih zločina, najpoznatiji je svakako Milan Lukić. On je pred MKSJ oglašen krivim na kaznu doživotnog zatvora. Pored njega osuđen je i njegov rođak Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Pored njih, Mitar Vasiljević je osuđen na 15 godina zatvora.

Za poentiranje ove priče, treba dodati da je konretno Milan Lukić osim svega ovoga odgovoran za otmicu i ubistvo 16 dražavljana tadašnje Jugoslavije iz voza u Sjeverinu, te za brojna premlaćivanja i zlostavljanja.

A monstrumu za nagradu od SPC, promocija knjige

Dobro?

E pa, prije 11 godina, 29. jula 2011, SPC je tom i takvom Milanu Lukiću upriličila promociju knjige i to, pazite sad, u hramu Svetog Save. Lukić, iz očiglednih razloga, nije bio tu, pa su se popovi i branioci lika i djela sami o sebi i kinjizi zabavili.

Naime tog, 29. jula 2011. godine, kaže vijest-u parohijskom domu Hrama svetog Save u Beogradu, promovisana je knjiga ’’Ispovest haškog sužnja’’ ratnog zločinca Milana Lukića. Promociji je, pored brojnih branitelja Milana Lukića, prisustvovalo i o knjizi govorilo i nekoliko sveštenih lica Srpske pravoslavne crkve.

Vidite, prošlo je 30 godina od jednog od najgorih zločina u Evropi i svijetu, a u međuvremenu su čelnici SPC blagosiljali ubice, koljače i zlotvore prije zločinačkih alcija, dok su uneposredno nakon toga sveštenici SPC štitili i krili te iste zločince.

I dan danas pojedini sveštenici otvreno simpatišu koljače i ubice, a kako vidimo Crkva je otvoreno bila domaćin promocije knjige jednog od najgorih.

Neko reče da im se “slučajno potkrala“ pogreška. Hoće to, da se “potkrade pogreška“ kad su ratni zločinci i SPC u pitanju.

Kako se nisu prevarili pa podržali bošnjački narod u Višegradu, a ne knjigu istrijebiteljevu?!

I eto prošlo je tačno 30 godina od gore pobrojanih zvjerstava i 11 godina od promocije knjige, legalne i javno organizovane u beogradskom hramu Svetog Save, od promocije knjige koljača, spalitelja djece i ubice Milana Lukića.

I niko ništa!

A šta biste rekli na to?

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM

Preuzeto sa: cdm.me