Ugovor između Crne Gore i SPC ne može se zvati „Temeljni“, kao što je naziv ugovora između Crne Gore i Svete Stolice. Sveta Stolica (papa i Rimska kurija) koja upravlja Katoličkom crkvom ima jedinstveno pravo na takvu vrstu ugovora, jer Sveta Stolica u međunarodnom javnom pravu ima poseban status - persona sui generis. Istovremeno, Sveta Stolica upravlja i državom Vatikan. Sveta Stolica ima i međunarodni državni subjektivitet i zato ugovori sa Svetom Stolicom imaju međudržavni i međunarodni karakter. Zbog toga je, u skladu sa Ustavom, Skupština Crne Gore morala da Zakonom potvrdi (ratifikuje) Temeljni ugovor Crne Gore i Svete Stolice 2012. godine. SPC nije subjekat međunarodnog javnog prava i nema status državne crkve. Iako SPC faktički funkcioniše kao dio države Srbije, ona je formalno odvojena od države jer je Republika Srbija po svome Ustavu (član 11) svjetovna država. Zbog toga se ugovor sa SPC može zvati samo kao ugovori koje je Crna Gora sklopila sa Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom. Oni se zovu Ugovori o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i određene vjerske zajednice. Takve ugovore usvaja Vlada i oni se ne potvrđuju u Skupštini.

Zahtjev SPC da joj Crna Gora daruje Temeljni ugovor je neopravdan i drzak. SPC faktički traži da joj Crna Gora prizna status državne crkve sa međunarodnim pravnim subjektivitetom. Takav status SPC nema ni u Srbiji. U Crnoj Gori se od ovoga napravila politička kriza, a niko ne vidi činjenicu da SPC sa Republikom Srbijom nema nikakav ugovor, a kamoli Temeljni. Republika Srbija u praksi tretira SPC kao svoj najposlušniji politički instrument, dok predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović hoće da od SPC u Crnoj Gori napravi srpski Vatikan, i to što prije. Neka objasni crnogorskoj javnosti zašto to radi.

Pravilo je da Temeljne ugovore mogu da sklope samo države, a Ugovore o uređenju zajedničkih odnosa sklapaju Vlade i vjerske zajednice. To potvrđuju slična pozitivna iskustva. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i SPC u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa sklopljen je 2002. godine. SPC u Hrvatskoj nije dobila Temeljni ugovor, već samo ono što je ispravno u ovakvim situacijama – Ugovor sa Vladom o pitanjima od zajedničkog interesa. Pri tome, ovaj Ugovor hrvatska Vlada nije sklopila sa SPC u Srbiji, nego sa SPC u Hrvatskoj. Zato su ovaj Ugovor potpisali predsjednik Vlade Hrvatske i tadašnji poglavar SPC u Hrvatskoj mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan. Mitropolit Jovan je to uradio sa odobrenjem Sabora i Sinoda SPC, jer samo Sabor i Sinod u skladu sa članovima 69 i 70 Ustava SPC imaju pravo da uređuju odnose sa državama.

Pozitivna pravila i procedure su jasne. Vlada Crne Gore može da sa SPC potpiše samo Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa i to samo sa eparhijama SPC u Crnoj Gori. Taj Ugovor se sa SPC u Crnoj Gori može potpisati samo uz odobrenje Sabora i Sinoda SPC. To znači da predsjednik Vlade Crne Gore ne bi smio da o ovome ugovoru pregovora u Patrijaršiji SPC u Beogradu, niti to može da dogovori neposredno sa patrijarhom SPC. Pregovori se moraju voditi i okončati isključivo u Crnoj Gori. Način na koji je ovom pitanju pristupio premijer Abazović je primjer opasne kombinacije neznanja, loše namjere i protivzakonitog skrivanja pregovora i nacrta ugovora od javnosti.

Uobičajeno je da se u uvodnom dijelu ovih ugovora navedu raniji ugovori između države i vjerske zajednice. Zato su se u Temeljnom ugovoru Crne Gore i Svete Stolice ugovorne strane pozvale na Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine. U Ugovoru Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori ukazano je na Muftijstvo u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori i na njegov položaj u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine. Ukoliko bi se ugovor sa SPC sklopio u skladu sa činjenicama istorijski osvrt bi bio nemoguć, jer Crna Gora od Dukljanskog Kraljevstva do danas nije imala ni jedan ugovor sa SPC ni sa njenim pretečama. Jedina pravoslavna crkva koja je u Crnoj Gori imala ugovorne odnose sa državom je Cetinjska mitropolija, odnosno Crnogorska crkva, što je zapisano u brojnim javnim aktima zaključno sa članom 40 Ustava za Knjaževinu Crnu Goru u kome se navodi da je Crnogorska crkva autokefalna. Ona je faktički bila crnogorska državna crkva, jer je prema Ustavu iz 1905. godine pravoslavlje bilo državna vjera. Crna Gora nije imala ugovore sa autokefalnim pravoslavnim crkvama koje su po nacionalnosti bile dominantno srpske: Karlovačkom, Beogradskom i Bukovinsko-dalmatinskom mitropolijom. Ove crkve nikada nijesu državi Crnoj Gori osporile pravo svojine nad crkvenim objektima i zemljištem, niti su sporile autokefalnost Crnogorske crkve. Crna Gora ni teoretski nije mogla imati odnose sa SPC prije 1918. godine, jer je SPC pod tim nazivom formirana tek 1920. godine. Crna Gora ni nakon 1945. godine nikada nije imala ugovor sa SPC.

Ukoliko bi Vlada Crne Gore ugovorom SPC priznala pravo na istorijski i pravni kontinuitet od srednjeg vijeka do danas, to bi bilo falsifikovanje crnogorske istorije i pokušaj da se prošlost Cetinjske mitropolije, odnosno Crnogorske crkve predaju SPC. Time bi Crna Gora izgubila značajan dio državnosti, duhovnosti i ogromno sakralno kulturno-istorijsko nasljeđe. Crna Gora bi predala svoju istoriju. To bi, u stvari, bila kapitulacija Crne Gore pred SPC i Republikom Srbijom. Vlada i premijer koji bi to uradili bili bi veći neprijatelji Crne Gore nego svi okupatori.

Autor: Dragutin Papović