kojom se od nadležnih traži da hitno pristupe izradi registra djece i odraslih s autizmom.

Prije nekoliko mjeseci, ovu peticiju pokrenuo je Goran Laković, otac autistične djevojčice, koji razumije sa čim se te osobe, ali i njihovi roditelji susrijeću i koliko je važno da imamo polaznu tačku – registar koji bi pokazao gdje smo i kuda treba da krenemo.

Lična karta

Predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje Srđan Pavićević (Crno na bijelo), koji je i kardiohirurg, Pobjedi je nedavno rekao da apsolutno podržava inicijativu koju je Laković pokrenuo.

"Podržavam i insistiram i na konačnoj realizaciji svih registara zaraznih i nezaraznih bolesti, kojim bi trebao da raspolaže Institut za javno zdravlje",ističe Pavićević.

Kazao je da je razgovarao sa predstavnicima raznih udruženja koja se bave temom autizma te da je od njih dobio relevantne informacije.

Pavićević navodi da su registri bolesti jedan od pet ili šest strateških dokumenata, koji ima obavezu da stručnu i laičku javnost upozna sa pojedinostima određene bolesti.

"Registar određene bolesti je neka vrsta 'lične karte' te bolesti. Kao takvi, urađeni registri patoloških stanja i bolesti daju punu informaciju o njihovoj prisutnosti i samim tim određuju i determinišu sve aktivnosti iz

domena zdravstva i zdravstvene politike, koji treba da nađu način i vid za njihovu najbolju i najkvalitetniju prevenciju, liječenje i rehabilitaciju", ističe Pavićević.

Kaže da bez kvalitetnih strateških dokumenata, aktivnosti u zdravstvu se realizuju na osnovu sporadičnih ili epidemijskih slučajeva i njihovo liječenje i prevencija se, pored stručnog znanja, veoma često bazira na iskustvu i empiriji, što ipak nijesu aktuelni i krucijalni vodiči u modernoj medicini.

Pavićević navodi da će poslije avgustovskih odmora sa kolegama iz Odbora da organizuje tematsku sjednicu i da će pozvati relevantne i kompetentne sagovornike.

"Da zajedno damo puni stručni i politički doprinos, da ova ideja i problem budu kvalitetno sagledani i ponuđena kvalitetna rješenja, koja će biti u skladu sa savremenim standardima evropske medicine. Odbor za zdravstvo, rad i socijalnu politiku, do sada u ovih dvije godine nijednu temu nije skrivao od očiju javnosti i gurao 'pod tepih'. Naprotiv, uradili smo do sada sve, sto je u našoj moći, da odgovorimo svakom izazovu, tako ćemo i ovog puta", zaključuje Pavićević.

Specijalisti

Još jedan ljekar u tom odboru Halil Duković (DPS) smatra da je žalosno to što ne znamo koliko je osoba koje imaju autizam, a nemamo ni podatke o specijalizantima koji se bave tim stanjem.

"Apsolutno podržavamo da se formira registar osoba sa autizmom i to što prije. Trebaju nam konkretni podaci i detalji kako bismo Ministarstvu zdravlja naložili što da radi po ovom pitanju", istakao je Duković.

Kaže da je Odbor nekoliko puta pokretao ovo pitanje, ali da se u posljednje dvije godine ništa ne dešava.

Duković ističe da se naročito treba osvrnuti na kadar koji će se baviti problemima sa kojima se susrijeću osobe koje imaju autizam.

"Fali kadar u mnogim oblastima, tako da moramo da se potrudimo da zadržimo ljekare da ostanu u Crnoj Gori. Tu naročito mislim na mlade ljekare koji odlaze iz zemlje i traže bolje uslove", poručuje Duković.

Zaključuje da nam fali neurologa, psihologa i psihijatara, a uz to napominje da je autizam vrlo složen i treba mu se posvetiti na adekvatan način.

Tajnost podataka

Poslanica Demokrata Tamara Vujović registar sa poremećajem iz spektra autizma vidi kao dobru ideju jer bi se prema tom broju mogao projektovati broj potrebnih usluga koje te osobe treba da imaju.

I ona problem vidi u nedostatku kadrovske i institucionalne infrastrukture koja bi mogla da primijeni princip rane intervencije, odnosno stručne stimulativne tretmane.

"Ne postoji spisak neke konkretne baze stručnjaka koji se bave ovom problematikom. Ti stručnjaci su dječji psihijatri, psiholozi, defektolozi, logopedi... Ovim dijelom posla se bave uglavnom defektolozi i logopedi, ali nekada i psiholozi koji su prošli određene edukacije", pojašnjava Vujović.

Kaže da nam u Crnoj Gori fali tog kadra, naročito u javnim institucijama.

"Te se stoga djeca na tretmane šalju u inostranstvo, u Beograd na jedan ili dva instituta. To je ogroman trošak ne samo za državu već i za porodice koje moraju da snose visoke troškove života. Uz, ne manje važno, odvajanje porodica i odrastanje u uslovima koji nijesu prirodni za rast i razvoj", napominje Vujović.

Smatra da i roditeljima nedostaje psihosocijalna podrška.

"Veliko je neprepoznavanje i nerazumijevanje u školama. I tu je potrebna edukacija. U adolescentnom periodu problem nastaje ako se desi, a često se dešava, da djeca postanu emocionalno neusklađena i agresivna. Oni kao takvi nemaju adekvatni institucionalni smještaj. Dijagnostički dio je uglavnom riješen dolaskom dječjih psihijatara. Ali je najveći problem u primjeni adekvatnih tretmana", zaključuje Vujović.

Poručuje da bi registar trebalo da bude strogo uređen po pitanju privatnosti podataka.

Izvor: Pobjeda