No, malo je vjerovatno da će se održati, procjenjuje portal Foreign Policy, koji nove sukobe na Kavkazu povezuje sa ruskim neuspjesima u Ukrajini.

Azerbejdžanske snage koje su umarširale u Jermeniju i dalje zauzimaju dio njene teritorije, piše portal, naročito uzvisine oko grada Jermuka. Kruže i glasine o predstojećim ofanzivama.

Ključni destabilizujući faktor je vakuum moći u regiji, koji je ohrabrio Azerbejdžan da iskoristi svoje prednosti. Njegova vojna nadmoć nad Jermenijom uvjerljivo je dokazana njihovim prethodnim sukobom, ratom 2020. oko Nagorno-Karabaha, planinske etničke jermenske enklave unutar de jure granica Azerbejdžana.

Rusija nije u stanju održati vojno prisustvo

Azerbejdžanska ofanziva iz 2020., uz veoma važnu podršku Turske i Izraela, okončana je prekidom vatre u kojem je posredovala Rusija, koja ima bliske veze sa Jermenijom. Iako su okolnosti i dalje sporne, činilo se da je Rusija prijetila snažnijom intervencijom u slučaju da se Baku ne složi sa primirjem.

Sve je to značilo i širenje prisustva ruske vojske u regiji Južnog Kavkaza, u razmjerama bez presedana od raspada Sovjetskog Saveza.

Dogovor je izazvao snažan otpor unutar Jermenije, ali premijer Nikol Pašinjan nije se imao obratiti nikome osim Moskvi, budući da su Vašington i Evropa bili potpuno odsutni iz diplomatskih napora za okončanje borbi 2020. Pašinjan je na kraju dopustio Rusiji da proširi svoje vojno prisustvo unutar Jermenije, gradeći nove baze u zemlji, uz proširenu ulogu u Nagorno-Karabahu.

No, Rusija sada nije u stanju održati tu prisutnost – a Jermenija trpi posljedice. Pitanje je hoće li Zapad sada prepoznati priliku za širenje vlastitog uticaja u regiji Južnog Kavkaza.

Ono što je dogovor u kojem je posredovala Rusija nije uspio je – riješiti temeljne probleme u regiji. Umjesto toga, otvorio je više teritorijalnih sporova, bez rješavanja problema sa Nagorno-Karabahom. Naknadna diplomatija pokazala se nesposobnom riješiti zabrinutost na obje strane.

U međuvremenu, Kremlj — dugo vremena glavni dobavljač oružja za obje strane — nastavio je nuditi Azerbejdžanu više teškog naoružanja. Krajem avgusta ove godine Azerbejdžan je doveo Jermeniju pred svršen čin, poslavši svoje snage da zauzmu i sam grad Lachin (na jermenskom jeziku poznat kao Berdzor), otkrivajući rusku nemoć.

Ograničeni interes Zapada

U to je vrijeme, tvrdi autor teksta Maximillian Hess, bilo sve očiglednije da se Kremlj previše napregnuo u svom ratu u Ukrajini, koji je pokrenuo u februaru, pri čemu je morao privući vojno osoblje i opremu iz cijele Rusije, kao i svojih inostranih baza, čak i u Tadžikistanu i Siriji.

Kijev tvrdi da je Moskva prerasporedila vojnike iz svoje 102. vojne baze u jermenskom gradu Gjumri, jedne od svojih najvećih stranih baza, u Ukrajinu.

Jerevan je počeo razmatrati druge opcije, ali interes Zapada bio je ograničen. Vašington je rekao da je otvoren za nove diplomatske puteve, ali nije uložio mnogo truda da učini nešto konkretno.

Evropske diplomate takođe su imale vezane ruke zbog nestašica goriva koje je izazvao ruski rat, a predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen posjetila je Baku u julu, obećavši novo partnerstvo temeljeno na udvostručenju azerbajdžanskih isporuka plina.

Plan možda nije izvodiv, ali Evropi su očajnički potrebni saveznici za alternativnu energiju. Čini se da Brisel vjeruje da zbog toga ne može rizikovati svađu s Azerbejdžanom.

Nimalo neočekivano, Jerevan je tražio alternative, uključujući susjedni Iran. Jerevan i Teheran imaju ekonomske veze, a Iran je takođe dom velikom etničkom jermenskom stanovništvu.

Iran takođe ima česte napetosti s Azerbejdžanom, prvenstveno oko pitanja azerbejdžanskog iredentizma. U avgustu je Jermenija pristala da Iran uspostavi konzulat u pograničnom selu Kapan, u armenskom okrugu Sjunik, u nadi da će odvratiti Azerbejdžan.

Poznata kao Zangezur na azerbejdžanskom, Sjunik je teritorija kroz koju Baku namjerava uspostaviti svoj kopneni koridor do Nakhčivana. No, vrlo je malo vjerovatno da će Iran direktno intervenisati, a Teheran teško da je bilo gdje bio učinkovit garant sigurnosti.

Osude, ali ne i konkretna pomoć SAD-a

Nakon septembarskih borbi, jermenija se okrenula Organizaciji kolektivne sigurnosti (CSTO) koju vodi Rusija, tražeći direktnu intervenciju za svoju zaštitu, no, ta organizacija slijedi stavove Moskve, čiji predsjednik Vladimir Putin, prezauzet nezadovoljavajućom situacijom u Ukrajini, nije iskazao puno interesa za jermenski  zahtjev.

CSTO je odbio uključiti se u sukob, kao i 2020.

Vašington je, međutim, to iskoristio, posredujući u prekidu vatre 14. septembra. To je podstaklo dugo čekanu eskalaciju američkih napora da se pozabavi jermensko-azerbejdžanskim sukobom. Dana 18. septembra, Nensi Pelosi, predsjedavajuća Zastupničkog doma američkog Kongresa, boravila je u Jerevanu i proglasila napade Bakua nezakonitim prema međunarodnom pravu.

Iako je Azerbejdžan reagovao negativno, sljedećeg dana američki državni sekretar Entoni Blinken posredovao je u razgovoru između ministara vanjskih poslova dvije zemlje uoči sastanka Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku. Ipak, nije bilo nekog napretka.

Unatoč pojačanoj diplomatiji, SAD nije direktno zahtijevao povlačenje Azerbejdžana, barem javno, niti je signalizirao koje bi akcije mogao preduzeti ako Azerbejdžan ponovo napadne. I dok Jermenija ima učinkovit lobi i saveznike u Kongresu, ima ih i Azerbejdžan. Teško je zamisliti da Vašington direktno interveniše, a kamoli da Jerevanu pruži značajnu pomoć u odbrani.

Čini se da je Azerbejdžan voljan djelovati bez obzira na stavove svojih partnera. Najnovija ofanziva pokrenuta je bez eksplicitne turske podrške koja je pratila rat 2020. Zapravo, Jermenija i Turska su prethodnih mjeseci postigle rijedak diplomatski napredak u svojim dugogodišnjim napetostima, s direktnim letovima koji su uspostavljeni u februaru i razgovorima o njihovoj dugo zatvorenoj granici u julu. Međutin, Ankara se nije javno usprotivila akcijama Bakua, dok Turska takođe ima interes da Azerbejdžan osigura kopneni koridor do Nakhčivana, što bi rezultiralo direktnom kopnenom vezom između Azerbejdžana i Turske.

Vakuum moći u regiji rezultat je ruskih nedaća u Ukrajini i vanjske politike okrenute sopstvenom interesu, što odgovara Azerbejdžanu.

Ukoliko se nešto ne promijeni, a SAD, EU i Turska ne budu zadili zajedno da zaustave Azerbejdžan, izgledi za Jermeniju biće sumorni.