Šokirani članovi porodice Baćko i Ranko Stamatović, koji su nedavno Pobjedi ispričali da je njihova pokojna tetka posjedovala te predmete, juče su te tvrdnje u policiji potkrijepili izjavama a, kako kažu, priložili su i njene fotografije koje to potvrđuju.

Iz Doma starih saopšteno je u utorak da se ova ustanova prvi put srijeće sa ovakvim prijavama i optužbama i da su zbog toga odmah po saznanju obavijestili nadležne organe, a naložena je interna istraga.

Direktor Doma starih „Bijelo Polje“ dr Radosav Nišavić naveo je da očekuje da nadležni organi daju krajnji sud o ovom događaju kako bi Dom mogao da reaguje „u cilju čuvanja digniteta ustanove, zaposlenih i korisnika koji borave u njemu“.

Precizirao je da prilikom prijema 18. juna prošle godine kod korisnice nijesu prijavljene dragocjenosti na čuvanje u blagajnu doma, a da ta ustanova „ne preuzima odgovornost za njihov nestanak ili gubitak jer se radi o kolektivnom smještaju i nemoguće je kontrolisati imovinu korisnika svakodnevno“.

U zvaničnoj izjavi Ranko Stamatović, koji je bio i tetkin zakonski staratelj, naveo da je prilikom posljednje posjete vidio prsten na njenoj ruci, karakterističan po tome što ga gotovo tri decenije nije uopšte mogla skinuti sa ruke jer je urastao. Kazao je da se ne bi ni sjetio zuba da na to nije ukazao njegov brat, revoltiran saznanjem da nema burme na ruci.

Baćko i Ranko Stamatović bili su najbliži Cvijetin rod, bratanići koji su se proteklih deset godina o njoj brinuli nakon što je sa sela prešla da živi kod njih.

Zbog njenog zdravstvenog stanja i uznapredovale demencije, kao i činjenice da o njoj sem njih dvojice nije imao ko da brine, po preporuci socijalnih službi iz Danilovgrada tetku su prije godinu i po, kada se ukazalo upražnjeno mjesto, uputili u Dom starih u Bijelom Polju.

DA SE NE PONOVI

Stamatovići su u utorak Pobjedi kazali da nestale stvari, osim sentimentalne, nemaju neku veliku vrijednost. Naglašavaju da se nakon što su konstatovali da nema prstena, ispostavilo da nema ni zuba, iako nije imala nikakvu intervenciju zubara. Ističu da je njihova tetka u ovom domu bila godinu i četiri mjeseca.

Kada premotaju film i što se sve događalao, prema njihovim riječima, mogu da sumnjaju da su slično kao burma i zub, završavali mobilni telefoni, jer su joj u više navrata nosili druge telefone nakon što bi ih obavještavali da ih ona gubi.

Nije im bilo jasno gdje je u tako ograničenom prostoru mogla da gubi telefone koje niko nije uspijevao da pronađe. Ali budući da se radi o dementnoj osobi, i pored neuobičajene situacije, nijesu od toga pravili slučaj.

Naglašavaju da je porodica prelomila i odlučila da o ovoj velikoj neprijatnosti obavijesti javnost. Ne zbog vrijednosti predmeta, jer su, kako kažu, oni zanemarljivi, već zbog toga da se utvrdi kojem je to bolesnom umu sinulo da se na taj način odnosi prema umrloj osobi. Ujedno, smatraju da će rasvjetljavanje slučaja doprinijeti da kroz ovakav pakao i stres niko više ne prođe.

POBJEDA