S obzirom na to da su postavljeni u javnom prostoru, spomenici su svakodnevno izloženi sudu javnosti – reakcije su neminovne i vrlo često dijametralno suprotne – od oduševljenja i prihvatanja do potpunog odbacivanja. Vajari Ivana Radovanović, Risto Radmilović, Velibor Pavićević i Marko Petrović Njegoš i istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković saglasni su u tome da konkursi treba da budu transparentni, sa nezavisnom i nepristrasnom komisijom. U protivnom, rizikujemo „nagomilavanje“ spomenika upitne vrijednosti.

KRITIČKA SVIJEST

Radmilović smatra su brojni spomenici u Crnoj Gori “bruka za profesiju, ali i za ljude kojima se diže spomenik”.

“Spomenici u Crnoj Gori ne zadovoljavaju ni estetske ni funkcionalne kriterijume. To su radili i profesori i diplomirani vajari. Ali, problem je u tome što, ako ne zna profesor, kako on može da nauči studenta da nešto napravi. Ogromno neznanje je u pitanju. Zašto se to radi, to su sad velika pitanja, ali sigurno nijesu profesionalni razlozi”, istakao je Radmilović.

Petrović Njegoš smatra da je u Crnoj Gori spomenična skulptura već duže vrijeme obezvrijeđena, tako da ne treba puno da se iznenađujemo neukusnim promašajima koji nam se sve češće dešavaju.

“Paradoks je da je ova zemlja iznjedrila odlične vajare kojima se ne daje mogućnost da pokažu svoje vajarsko umijeće. Ko je kriv? Krivice ima napretek sa svih strana, ali među krivcima smo i mi, umjetnici. Koliko god se borili, čini se sa vetrenjačama, nedovoljno se borimo. Dozvoljavamo da sve što se uradi bude izloženo na atraktivnim lokacijama, pored ostalog, i pokloni pojedinih ruskih trećerazrednih vajara, ne znajući da smo dobili petu ili pedesetu kopiju rada. Još gore je što dozvoljavamo biznismenima koji sponzorišu spomenik da određuju temu i autora, te lokaciju spomenika. Kako umjetnici, tako i čelnici institucija, s tim što su oni srećni dok umjetnici ćute, zeleno svjetlo ne moraju da gase. Čini se da vlada opšte sljepilo i bunilo”, istakao je Petrović Njegoš.

Prema njegovim riječima, u odnosu na period socijalizma, kada se polagalo na kvalitet skulpturskog rješenja, danas broj spomenika vrijednih pomena, nažalost, nije veći od broja prstiju na jednoj ruci.

“Možda sam previše kritičan, ali to je realnost. Da bi se izradilo dobro rješenje treba dati realno vrijeme izrade. Nerijetko se desi da i ako dođe do javnog konkursa vrijeme bude vrlo kratko, za realizaciju nerealno. Ne može se za kratko vrijeme dobiti dobar rad. Isto tako se susrećemo sa honorarima koji su ispod dostojanstva vajara, ali opet se nađe neko ko će toliko mali honorar prihvatiti. Na kraju se desi da se skulptura mora ukloniti, jer koliko novca toliko muzike, koliko vremena toliko funkcionalnosti i estetike. Naravno, takve greške plaćamo svi mi”, kazao je on.

Radovanović smatra da spomenici koji su postvaljeni u Crnoj Gori u posljednje vrijeme oslikavaju prevagu retrogradnih tendencija koje jesu rezultat degradiranog društva koje nikako da nađe izlaz iz “tranzicije” i koje živi zarobljeno u nekoj vrsti limba iliti “sami sebi dovoljni”.

“Lično, ne vidim nikakvog nagovještaja u politici tretmana javnog prostora – jedna zapuštenost, stagnacija, retrogradne politike i sveopšta zbrka. Ono što govori jeste odsustvo bilo kakve planske/organizovane politike i kritičke svijesti”,kazala je ona.

Pavićević je istakao da su današnja spomen-obilježja u Crnoj Gori rezultat sveukupnog stanja u društvu.

“Savremena forma spomeničke skulpture u većini slučajeva nosi elemente kiča. Mislim da je možda bolje i ne postavljati ništa u prostoru nego imitirati nešto što je neko mnogo bolje i uspješnije rješavao. Mi, kao prostorno mala država, moramo više obratiti pažnju kako da angažujemo ponuđeni prostor. Bez sinergije između postavljene forme i prostora u kome se ona postavlja, mišljenja sam da ne može doći do dobrog rezultata”, istakao je Pavićević.

Zeković smatra da se ne može generalizovati priča o vrednosnom nivou spomenika i spomen-obilježja u Crnoj Gori.

“Svaki spomenik predstavlja apriorno djelo za sebe. Međutim, fakat je da u njihovoj realizaciji, pored profesionalaca – vajara i arhitekata, učestvuju i amateri bez adekvatnih obrazovnih referenci što neminovno utiče na opštu sliku o profilu našeg spomeničkog fonda. Međutim, i kod akademskih umjetnika postoje nedosljednosti, nesigurnosti, često i promašaji u zahtjevnom zadatku oblikovanja javnih spomenika. Mada, većina posjeduje visok stepen tehničkog vladanja vajarskim umijećem, oni još uvijek lutaju u domenu stilskih odrednica. Još uvijek prisutna konzervativna dilema da: “ako je spomenik, ne može biti moderan, ako je moderan, ne može biti spomenik” (L. Manfred) prevazići će se tek kada umjetnik shvati da, bez obzira na temporalnu distancu koja nas razdvaja od ličnosti ili događaja u čiju čast se podižu spomenici, njegovo djelo treba da bude reprezent umjetnosti svog vremena, što će neminovno uticati i na aktiviranje novog ugla posmatranja gledaoca”, istakla je Zeković.

PROCEDURA

Radmilović smatra da postavljanje spomenika u Crnoj Gori ne prati transparentna procedura.

“Zna se u svijetu kako se to radi – napravi se žiri, konkurs, pa se izlože radovi, onda žiri zasijeda… U svim tim konkursima piše anonimni – javni konkurs, što znači da predajete rad pod šifrom. A kad predajete rad onda vas ona sekretarica što prima rad pita za ime i prezime. To je “ubjedljiva” šifra. Javni konkurs podrazumijeva da se svi prispjeli radovi izlože u nekom prostoru, galeriji, da se vidi šta je šta. To odavno ne postoji. Sve je to “piljara”. Na taj način tu nema sreće. Potrebno je, ako je to ikako moguće, napraviti objektivni, stručni žiri. To odavno ne postoji. Svako “gura” nekog svog. Zašto, kako, ne znam? Ako može da se sastavi objektivan žiri – to je jedini put”, kazao je Radmilović.

Petrović Njegoš smatra da je transparentna procedura davno izumrla kod nas i, kako vrijeme prolazi, sve smo dalji od vrijednosti i pravila po kojima bi se trebalo voditi.

“Jedan od glavnih krivaca je politika (političari). Sve se svelo na njih, oni nam biraju šta će da se radi, kako će to da izgleda i, naravno, ko će biti “izvršilac radova”. Nerijetko daju sebi za pravo i da “isprljaju” svoje prste kako bi dodali koji potez. Taj problem ne postoji od skoro, on nas već duže vrijeme povlači sve dublje u ponor neukusa i kiča. Imamo više primjera u zadnje vrijeme, da kažem najsvježijih”, kazao je on.

Čudno je, kako je istakao, da se javnost tek oglasila postavljanjem dviju skulptura na Cetinju.

“Po mom mišljenju, opravdano. Uz dužno poštovanje prema kolegama autorima čiji rad cijenim, smatram da može puno bolje. Ne sumnjajući da oni to ne mogu, naprotiv. Jednostavno nijesu imali konkurenciju, nije bilo varnice koje bi ih podstakle da daju sve od sebe i iskažu se u najboljem svjetlu. Naravno, nije ni moglo biti konkurencije, jer je bilo po pozivu, najgori mogući način za ovakve stvari”, rekao je Petrović Njegoš.

Osvrnuo se i na nekoliko mjeseci unazad, kada su, kako je rekao, Opština Nikšić i određeni političari izigravali mecene našim novcem.

“Dodijelili su posao, po pozivu, svojim ljudima i napravljena je najveća sramota na ovim prostorima u 21. vijeku. Vratimo se još nazad, karikatura velikog Ljuba Čupića u Danilovgradu je, na sreću, uklonjena. Pa još malo nazad i doći ćemo do drugog velikog Ljuba u centru Nikšića, pod kakvim god okolnostima rađen, njegova umjetnička vrijednost je upitna. Ne bih dalje nastavljao jer bi se spisak odužio, a knedla u grlu bila sve veća. Previše grešaka koje nas ničemu ne uče”, kazao je Petrović Njegoš.

Radovanović je istakla da u kreiranju konkursa treba da učestvuju oni koji su stručni i obučeni – bez uticaja politike, biznisa i ideoloških disbalansa, upravo zbog odgovornosti prema građanima.

“Našli smo se na jednom bunjištu svega i svačega gdje nema jasne strategije kao ni otvorenosti kako bismo zajednički, najboljim i najčistijim snagama djelovali za naše vrijeme, utiskujući dosta toga za buduće. Upravo zbog toga što su spomenici reprezentativni izrazi pojedinih zajednica po kojima prepoznajemo i vrednujemo njihove posebnosti, stepene njihove razvijenosti, njihova znanja, snagu i moć, kreativnost, estetske domete, ujedno i ekonomske potencijale, ovo što se plasira ni na koji način nije izraz umjetnosti 21. vijeka. Smatram da umjetnik nije neko ko izvršava zadatke već vrlo jasno, svoj stav eksplicira sa aspekta struke. Naše vrijeme traži jedan upis savremenosti – živimo u jednom društvu i jednom vremenu. Ili, treba da je svima jasno da ovo što živimo nema veze sa tokovima savremenog društva, ni sa današnjom skulpturom kakvu poznaju kulturološki razvijenije sredine od naše”, rekla je Radovanović.

Pavićević je istakao da je, prije svega, potrebno angažovati stručni žiri koji bi po pravilu trebalo da bude ostvaren i dokazan u svom poslu.

“Često se dešava da žiri uopšte nije iz struke, već iz neke sasvim druge profesije, pa nije uopšte ni čudo što se odabiraju rješenja koja nemaju pomenute vrijednosti”,istakao je Pavićević.

Zeković je kazala da je jedino relevantna estesko-likovna i funkcionalna vrijednost djela, a ne njegov autor.

“Ako to budemo poštovali, neće se dešavati propusti, koji mogu da imaju nenadoknadivu štetu, jer ovdje je riječ o djelima kojima se izražava pijetet prema dalekoj ili nedavnoj prošlosti, sadašnjost kao stvaralački trenutak i odgovornost prema budućnosti kojoj se ostavljaju u amanet”, istakla je Zeković.

RAZLIČITA MIŠLJENJA

Kada je riječ o tome koliko se u procesu rada vajar “opterećuje” sudom javnosti o izgledu spomenika, Petrović Njegoš je istakao da, kada umjetnik u ateljeu stvara radove sa kojima će se prezentovati publici na nekoj izložbi, određeno opterećenje može, ali i ne mora postojati.

“Stvaramo, prije svega, za sebe onako kako želimo, bez ustezanja. Borimo se da izbacimo ono što nosimo u sebi, pa svidjelo se to javnosti ili ne. Naše je, pa kako god. Međutim, kada stvarate rad za koji ste angažovani i koji će biti postavljen u javnom prostoru, što znači prostoru mom, tvom, svih nas i te kako treba da nas opterećuje sud javnosti. Ako loše ispadne ne narušavamo svoj prostor već prostor svih nas. Normalno je da dolazi do osude, no nije normalno da su glasniji nekompetentni ljudi od crnogorske kulturne scene. Gdje su umjetnici, likovni umjetnici? Znam, nije lako istupiti i ukazati na greške, posebno u državi u kojoj se svaka kritika prebacuje na ličnu ravan. Ja ne kudim vajare, kudim loše radove. To znači da bih sjutra, kada bi bio u situaciji da napravim loš spomenik, objeručke prihvatio kritiku svojih kolega, kakva god ona bila”, istakao je on.

Radmilović ima svoj odnos prema tome što radi. Da li će to nekome da se svidi ili ne, kako je rekao, to ga ne interesuje.

“To je njihovo pravo, njihovo mišljenje. Volim da čujem svako mušljenje – i pozitivno i negativno. To je dobro, može čovjeka malo da pomjeri, da razmisli na drugi način. Spomenička skulptura je u suštini najviše zanat, pa tek onda kreacija, ako može tu nešto u kreativnom smislu da se da. Ograničeni ste. Ne možete da pravite kralja i pjesnika na isti način. Zavisi od motiva, od ličnosti”,kazao je Radmilović.

Ne leži svim vajarima svaka tema

Komentarišući sam proces izbora autora i estetskog rješenja spomenika, Marko Petrović Njegoš je kazao da, prije svega, treba izvući pouku iz dosadašnjih dešavanja.

“Ukinuti pod hitno način odabira “po pozivu”, kako bi rekli, podrazumijeva se, on je dobar umjetnik. Nijesmo mi keramičari, pa da odlično postavljamo sve vrste pločica, nebitno koji dezen. Mi smo vajari! Ne leži svim vajarima svaka tema. Svako ima svoj umjetnički potpis. KONKURS! Transparentan, sa nezavisnom, nepristrasnom komisijom, prije svega, kompetentnom i uspjeh je zagarantovan. Ali, tu se ne završava njihov posao, uzeli smo dnevnice i odabrali najboljeg. Cijeli proces realizacije je podjednako bitan. Možda je moja skica, maketa najbolja, ali nije dobra kao finalni proizvod. Od pisanja konkursa, kriterijuma, kompletnog procesa do samog kraja postavke, sve je važno. Naravno, bez politike i političara. Ako ovo ne možemo ispoštovati i ispratiti, osuđeni smo da spomenička skulptura bude jednako dobra koliko u Bileći i Skoplju”, istakao je Petrović Njegoš.

Skulpture često motivisane nekim političkim ciljevima

Velibor Pavićević kazao je da postoji mali broj skulptura koje su skorije postavljene i koje sa sobom nose nešto od onih kvaliteta naslijeđenih iz prošlosti.

“Brzina i tendencija naručioca projekata, da se za vrlo kratko vrijeme izvode spomeničke skulpture često motivisane nekim političkim ciljevima, a nikako kreativnim i prosperitetnim, dovode do loših projekcija. Dobro znamo da su realizacije umjetničkih projekata ove prirode oduvijek zavisile od širine i stepena obrazovanosti mecena. Jedino kad se u jednom društvu poklope i srode dobronamjerne i vizionarske tendencije sa obje strane možemo očekivati preporod. Najbitnije je imati, prije svega, širinu i obrazovanje, a ono što često ponavljam, struka mora da se pita tamo gdje se to od nje očekuje”, kazao je Pavićević.

Izvor: Pobjeda