Odlaganje početka drugog polugodišta za nedjelju dana nije ni prvo, vjerujemo ni posljednje pomjeranje školskog kalendara sa kojim ćemo se susrijetati. Sjetimo se nepotrebnog odlaganja početka školske godine za mjesec dana (2020/21). Pa odlaganja početka ove školske godine, eto da bi „pala“ u ponedjeljak. Nije sam čin odlaganja toliko loš koliko su loši razlozi i modusi tog odlaganja. A način na koji je to urađeno pokazuje potpuno nepoštovanje naših učenika, njihovih porodica, ali i omalovažavanje preko 12000 prosvjetnih radnika.

I ne bi, sem na moralnom nivou, taj „maćehinski“ odnos prema nastavnicima bio problematičan, koliko je, već decenijama, problematičan odnos države prema obrazovanju. Zar se ozbiljnom može smatrati država kojoj u najskorije vrijeme prijeti situacija da ostane bez nastavnika prirodnih nauka (matematika, fizika, hemija...), koja je već decenijama slijepa na tu činjenicu? Da li je ozbiljan pogled na obrazovanje smanjenje nedjeljnog fonda časova za prirodne nauke, u trenutku kad je naučna pismenost naših osnovaca na zastrašujuće niskom nivou? Da li se o obrazovanju brine u starim, prenatrpanim, hladnim školama, školama bez fiskulturnih sala, bez upotrebljive informatičke opreme, školama koje su u preko 90% slučajeva izgrađene prije više od 40 godina?

Svaki problem u društvu proizilazi iz neprosvijećenosti, neobrazovanja, nekulture i nevaspitanja članova istog. Naše društvo već duži period pokušava da se izvuče iz problema u kojima se nalazi, ali, kao u živo blato, tone sve dublje i dublje, zato što to pokušava na pogrešan način - urušavajući obrazovni sistem, temelj svakog društva. Ako temelji počivaju na obrazovanju, nastavnici su njihovi  nosioci, pa bi jedno zrelo društvo pravilo selekciju pri upisu na faultete koji proizvode nastavni kadar ili bi vodilo računa sa kojih fakulteta iz inostranstva nostrifikuje diplome, a onda te nastavnike konstantno obučavalo u onim domenima gdje je potrebno (ne kroz niz suludih, banalnih, nepotrebnih oblasti). Takav, obrazovan, samosvjestan, autoritativan nastavnik bi bio vrsni profesionalac, neosjetiv na uticaje i nedodirljiv za razne partijske kombinacije ili zahtjeve (često izvoljevanja) roditelja, kamen temeljac uspješnog obrazovnog sistema.

Kvalitetno obrazovanje je zadatak cijelog društva. Ono se, dominantno, stiče u učionicama, ali ne samo u njima. Djeca obrazovanje trebaju dobijati i sa medija, u pozorištima, iz svog okruženja. A ono im (okruženje), ako želimo da priznamo, nimalo nije naklonjeno i naši učenici su, van škole, izloženi svemu sem obrazovnim sadržajima. Krajnje je vrijeme da shvatimo da je obrazovanje jedina slamka spasa za naše društvo čiji razvoj, u ovom trenutku, ne budi spokoj i optimizam. Vlada vodi unutrašnju i spoljnju politiku i od funkcionalnosti iste zavisi prosperitet jednog društva. Zato je sva odgovornost na ministarstvima, prvenstveno Ministarstvu prosvjete (uz značajan osvrt na Zavod za školstvo), ali i ostalim, za stanje obrazovnog sistema,  opet, temelja naprednog društva. Dakle, potrebno je angažovati sve Vladine resore u korist obrazovnog sistema, sve privredne i vanprivredne subjekte, medije,  društvo u cjelini i svakog pojedinca koji može doprijeniti bilo svojom svješnošću o značaju obrazovanja, bilo konkretnom akcijom ka cilju stvaranja obrazovanih, kvalitetnih, mislećih mladih ljudi, time i  napretku naše države.

Stoga, neka sve nas ovaj Dan obrazovanja podsjeti da je jedino napredno društvo društvo obrazovanja.