Neopisivo, sablasno

Goran Tripković, jedan od 11 vatrogasaca-spasilaca iz grada podno Trebjese, kaže da su ti prizori bili apokaliptični.

- Već 18 godina sam u ovoj službi i nijesam bez iskustva, a i prošao sam brojne obuke i usavršavanja, ali... Radili smo i sa francuskom ekipom stručnjaka, imali vježbe posvećene upravo razornim zemljotresima i ne mogu reći da su sve te simulacije „pale u vodu“, ali u Turskoj smo zatekli nevjerovatnu sliku. Svi ti snimci koji se mogu vidjeti u svjetskim medijima ni približno ne mogu dočarati što se tamo desilo. Nestale su višespratnice, a vi ste došli da spasite eventualno preživjele! To je katastrofa, neopisiva. Vadite ljude kao iz pijeska. Sarađivali smo s kineskim timom za spašavanje i oni su imali dobru opremu, pronalazili u tim brdima betona i željeza tzv. niše gdje je postojala mogućnost da ima preživjelih... Najviše smo ručno sve odrađivali, najteže pomagalo bile su nam hilti bušilice, jer važno je dodatno ne uticati na statiku, ne izazvati dodatno urušavanje... Nažalost, u tom prostoru našli smo i desetine beživotnih tijela. Oduvijek smo znali da radimo kompleksan, težak, odgovoran posao, mislili smo da nas ne može ništa iznenaditi, ali ovo je nevjerovatno bilo. To što vas, koji kopate, po ruševinama prati stotine građana i s nevjericom iščekuje radosnu vijest da im je neko od najbližih preživio posebna je priča. Taj muk, ta sablasnost... neopisivo je sve to – kaže Goran Tripković.

I njegov mlađi kolega Luka Bijelović kaže da su mu slike iz Turske ostale duboko urezane.

- Za nama su brojne obuke, pripremani smo za razne scene, i sa Gorskom službom spašavanja sam u brojnim akcijama učestvovao, ali ništa ovome što sam doživio u Turskoj nije ni nalik. Spašavaš jednog, dvoje ili nekoliko povrijeđenih, u planini si, u stijeni, lavini, ali ovdje je toliko stradalih i povrijeđenih da će, bojim se, još mjeseci trebati da se presaberu ti podaci. Ipak, mislim da smo krenuli dobro pripemljeni u ovu akciju i da smo pomogli tom unesrećenom narodu. Sa sobom smo nosili hranu i piće, medicinsku opremu, sve što nam je bilo neophodno za dvosedmični boravak kako ne bismo dodatno opterećivali tamošnje stanovništvo. Ipak, povukli smo se ranije, zbog sve učestalijih nemira – priča Bijelović, podsjećajući da su naši vatrogasci-spasioci sarađivali sa turskim AFAD-om, kazahstanskom vojskom i spasiocima iz Kine.

Luka je tih nekoliko dana provedenih u Turskoj doživio kao nemjerljivo iskustvo i smatra da bi Crna Gora trebalo da analizira taj scenario, odnosno, da je ovaj zemljotres i nama velika opomena, s obzirom na to da živimo na trusnom području.

- Za neke stvari sigurno nijesmo zakasnili. Vidjelo se sad u Turskoj koja oprema je najkorisnija, koja tehnologija je najefikasnija u pronalaženju preživjelih. Recimo, mi nemamo ni pse tragače, a oni su u Turskoj bili izuzetno korisni. Korisniji je jedan pas nego desetine spasilaca – zaključuje Bijelović.

Parče hljeba su s nama dijelili 

Među hrabrim Nikšićanima, koji su priskočili u pomoć turskom narodu, bio je i Dragutin Vujović, gorski spasilac, čovjek koji je kao planinar osvojio i najviši vrh svijeta Mont Everest i u dva pohoda na Himalaje gledao smrti u oči, ali kaže da je turska „priča“ nešto sasvim drugačije i da je kao očevici ne mogu dočarati nikome, pa i da ne žele.

Darko Žižić, jedini Nikšićanin, koji je u prvoj crnogorskoj ekipi, kao dio Nacionalnog tima, boravio u Turskoj, misli da su odradili što se od njih očekivalo. I on nerado priča o tome šta su preživjeli u Turskoj.

- Ne bi valjalo da neko kaže kako se previše eksponiramo. Bili smo na zadatku i vratili se zdravo. Pomogli smo tom narodu koliko smo mogli i umjeli. Uvjerili smo se da su psi tragači najbitniji u ovakvim situacijama. Desetine spasilaca ne mogu da pronađu preživjelog prije od psa. Nevjerovatne stvari smo doživjeli u Turskoj. Tom narodu ništa ne možete prepoznati na licu, kao da im se to ne dešava. Svi su u šoku, pa ipak, izrazili su veliko poštovanje za naš trud. Parče hljeba su s nama dijelili u iščekivanju da im se pronađe neko živ u ruševinama. Taj narod me fascinirao. Oni sve mogu. Ne mogu nadoknaditi hiljade stradalih, ali vjerujem da će brzo prevazići sve teškoće. A što se tiče nas, priznanja i pohvala koje nam stižu svakog dana, najveća naša nagrada je što smo pronašli i spasili malog Ahmeda, Selmu... – kaže za Pobjedu Darko Žižić.

Kataklizmičnim slikama svjedočili su naši spasioci u Turskoj. Nestale su desetospratnice, sabile se u podrum, srušen je grad sa oko 300.000 stanovnika, brojna naselja završila su kao kula od karata. U prvoj ekipi, koja je krenula iz Crne Gore, bio je Darko Žižić, a u drugoj njegovih 11 kolega vatrogasaca-spasilaca iz Nikšića: Slavko Tadić, Zoran Dragnić, Luka Bijelović, Dragutin Vujović, Goran Tripković, Dragan Nikolić, Boris Kustudić, Aleksandar Kovačević, Zoran Radović, Marko Krivokapić i Bojan Bijelović.

Tadić: Nijesam samo ponosan kao komandir, već mi je i čast što sam bio dio tog tima

Komandir vatrogasno-spasilačke jedinice iz Nikšića Slavko Tadić kaže da je ponosan na svoje kolege, na sve njih do jednoga.

- Nijesam ponosan samo kao njihov komandir, već zbog toga što sam bio dio ovog tima. Čast mi je bila s njima pomagati tom unesrećenom narodu. Momci su dokazali da su spremni i muški su podnijeli sve što su doživjeli. Nije to bilo lako. I drago mi je što smo, zajedno s našim kolegama iz Podgorice, zaista funkcionisali kao prava ekipa. U svakom momentu se znalo što je čija obaveza. Međutim, ova situacija je potvrdila i da se na crnogorske vatrogasce-spasioce može ozbiljno računati. Dokazali smo da se i na male sisteme, kakav je naš, može osloniti, da i Crna Gora može pomoći velikim silama kad to zatreba. Naravno, najvažnije je da smo se svi živi i zdravi vratili sa zadatka – kaže ponosno čelnik vatrogasno-spasilačke ekipe iz Nikšića Slavko Tadić, prenosi Pobjeda.