Pet miliona obroka pojeli su hrvatski osnovci od početka drugog polugodišta, tačnije od uvođenja obaveze da svaka škola za sve učenike mora osigurati jedan obrok. U tih mjesec dana učenicima su bili ponuđeni različiti obroci, od pekarskih proizvoda s jogurtom do kvalitetnih kuvanih jela sa salatama i voćem.

I dok u Hrvatskoj ima škola koje su angažovale nutricioniste, doduše malo, pa se djeci nudi hrana prilagođena njihovim zdravstvenim potrebama, u regiji je priča zastala doslovno na hljebu i salami ili onome što roditelji sami spreme za užinu.

Tako u Crnoj Gori nema organizovane dječje kuhinje, trošak prehrane za roditelje iznosi 30 eura, a to podrazumijeva isključivo peciva od bijelog brašna uz koje se uglavnom posluži jogurt, voćni jogurt ili sok s dodanim šećerom. Priliku za obrok u pojedinim crnogorskim školama imaju samo učenici prvih i drugih razreda u produženom boravku. Ostala djeca namirnice kupuju u školi, ako ustanova ima sklopljen ugovor s nekom od lokalnih pekara ili okolnim prodavnicama.

"U Crnoj Gori već godinama ne postoji organizovana đačka užina. A i kad je postojala, uglavnom je to bilo samo na teritoriji Podgorice, u saradnji sa Srednjom školom 'Sergije Stanić'", kaže predstavnica Udruženja Roditelji Lepa Žunjić.

Kako kaže, tokom odmora, u dvorištu ustanova, jasno se može steći slika o tome imaju li djeca i roditelji svijest o važnosti kvalitetne prehrane.

"Uglavnom se jedu grickalice i konzumiraju napici za koje će vam pedijatri i nutricionisti reći da ih izbjegavate u dječjoj prehrani", ističe Žunjić.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica u Crnoj Gori gojazni su, pa će Udruženje Roditelji nastaviti da se zalaže za inicijativu da svi učenici dobiju besplatnu zdravu užinu. A ako ne svi, onda barem oni koji žive u siromaštvu i socijalno ugroženim porodicama, poručuju iz te organizacije.

Naime, crnogorsko ministarstvo poljoprivrede prije nekoliko je godina pokrenulo program posvećen zdravoj prehrani koji je tada obuhvatio oko 3.000 đaka iz sedam crnogorskih škola. Prošle godine najavljeno je da se program nastavlja od oktobra, ali nema informacije koje škole su odabrane i koliko djece sada dobija zdravu užinu.

Ponuda nije ništa zdravija ni kvalitetnija ni u školama u BiH usporedi li se meni hrvatskih škola koje nemaju kuhinju, a učeniku moraju osigurati jedan besplatan obrok. Bijelo pecivo s komadićem salame i sira, punjena lisnata tijesta, hamburgeri, pržena piletina i pomfrit svakodnevno su na jelovniku školaraca širom BiH, a cijena obroka doseže najviše 1,25 eura. Dok u drugim gradovima užinu isključivo plaćaju roditelji, u KS-u Opštine izdvajaju novac za nabavu užina socijalno ugroženim kategorijama, a takva je situacija i u nekim drugim gradovima. Između ostalog, usvojen je Pravilnik o prehrani učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama kojim se propisalo uvođenje zdrave hrane. Bilo je to prije pet godina, a sada se o tome više i ne govori.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti i obrazovanja podmirivaće troškove finansiranja, odnosno sufinansiranja prehrane za svakog učenika osnovne škole uključenog u školsku prehranu.

"Nažalost, mislim da se prehrana u školama ne shvata dovoljno ozbiljno bez obzira na to je li riječ o kantini ili školskoj kuhinji, a imamo još škola koje nijesu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima", kazala je Suada Karić, voditeljica Radne grupe za izradu Pravilnika i profesorica u Poljoprivredno-prehrambenoj školi.

Još je 2019. Ministarstvo obrazovanja KS-a u saradnji s Kantonalnom inspekcijom pokrenulo nadzor provođenja Pravilnika u školama. Nažalost, uslijedila je pandemija i ta aktivnost je u mirovanju.

Organizovana školska užina u Srbiji gotovo je zaboravljena kategorija. Zbog strogih standarda škole ne mogu organizovati kuhinje, pa je sve prepušteno roditeljima, pekarama i kioscima brze hrane. Svijetli primjer u Beogradu je Osnovna škola "Drinka Pavlovića", u čijoj se kuhinji dnevno pripremi više od 1.000 obroka "kao kod kuće", a osim zaposlenih u kuhinji, škola je angažovala i nutricionistu.

Zbog problema s dječjom prehranom, tamošnje je Ministarstvo prosvjete prije nekoliko godina najavilo da će početi raditi na vraćanju kuhinja u škole, no sve je ostalo na planovima, jer je prema tada objavljenim podacima tek svaka četvrta škola imala uslove ili bi uz mala ulaganja mogla imati zadovoljavajuću đačku kuhinju.

Zbog nedostatka prostora i radne snage, ali i visokih standarda koje đačke kuhinje trebaju ispuniti, taj se broj samo smanjivao, pa od 166 osnovnih škola u Beogradu, tek njih desetak ima svoju kuhinju u kojoj se priprema hrana. Uglavnom se i škole i roditelji odlučuju za nepopularnu varijantu, pekarnice u iznajmljenom školskom prostoru. Slično je i u ostatku Srbije.

U srednjim školama u Srbiji situacija je još gora nego u osnovnim. Ondje školska prehrana praktički ne postoji. Organizovane užine ima samo u privatnim školama i internatima. Nastava se uglavnom odvija u smjenama, djeca provode mnogo sati na nastavi, a rijetko koji srednjoškolac nosi užinu od kuće. Zato se većina njih okreće pekarnicama, kioscima s pljeskavicama ili supermarketima. Tako prehrana školaraca, zaključuju u Srbiji, polako postaje javno-zdravstveni problem.