“Juče smo prisustvovali jednom zgražavanju svega što se desilo, da se nakon odavanja pošte minutom ćutanja žrtvama čija je godišnjica juče bila, zločina u Štrpcima, nakon toga je počelo tzv. njihovo kulturno uzdizanje. Ono što sam mogla da pročitam iz medija, jeste da je to projekat Ženskoga kluba i da se tako nešto često dešava i u evropskim parlamentima i da to treba za sve poslanike i poslanice treba da bude faktor iznenađenja.”, kazala je ona.

Petrović se, kako je istakla, pita da li je baš na jučerašnji dan koncert planiran po nekom projektu i ako jeste, da li je moglo da se odloži da se himna “Oda radosti” svira juče u parlamentu nakon odavanja počasti žrtvama zločina Štrpci.

“Na taj način su zapravo poslali užasnu poruku prije svega roditeljima i porodicama preminulih, i da su imali samo naum da je najmlađa žrtva imala 16 godina iz Bara, nije juče bilo mjesto ni za kakvu muziku makar ona bila i ozbiljna, a kamoli sprovođenje projekata na dan kada su monstruozno ubijene žrtve 1993. godine i kojima se groba ni do dana današnjega ne zna. Poslata je jedna najblaže rečeno sumorna slika iz parlamenta, da ih zapravo većinu nije briga za ljudske patnje i ljudsku bol, da čak ni na godišnjicu zločina Štrpci ne mogu da na ljudski način to obilježe, nego su poslali, oni koji su to planirali, poslali su vrlo necivilizacijsku i neljudsku poruku iz Crne Gore, odnosno kako oni vole da kažu “od predstavnika naroda koji su ih birali””, kazala je Petrović.

Kako dodaje Petrović, nju ne predstavljaju, u svoje ime se ograđuje od svega onoga što se juče dogodilo u Skupštini Crne Gore i od svega onoga što bi uradili da se bilo kome desio takav zločin.

Svaki čin nasilja, diskriminacije, nepoštovanje sjeni preminulih, ma kako se oni zvali, ma koje vjere i nacije bili, zaslužuje osudu ako se to ne uradi kako zaslužuju mrtvi, ističe Petrović.

Kada je riječ o građanskom aktivizmu u Crnoj Gori, Petrović naglašava da je njena generacija, dok su bili studenti/kinje, bila mnogo aktivniji po pitanju aktivizma, jer su događaji zahtjevali češće proteste.

“Naša svijest ide u pravcu – ako protesti nisu masovni, oni ne ukazuju na nešto što je vrlo bitno i ne mogu ništa da promjene – to nije tačno. Tačno je da građanska svijest kod nas nije na zavidnom nivou, što se tiče građanskih protesta. Svuda su građanski aktivisti i aktivistkinje ti koji ukazuju na probleme jednoga društva, koje treba nekada urgentno rješavati, a nekada postoji i neko vrijeme kada se u kratkom periodu ili malo dužem mogu riješiti. Kod nas to nije bio slučaj ako se vratimo u ove posljednje tri godine”, rekla je Petrović.

Kako dalje navodi, postojala je mala kritična masa građana i građanki, koji su kontinuirano skoro na svako loše reagovanje Vlada, ministara, samih poslanika, pojava u društvu, izlazili na ulice i protestovali, ali u tome smo bili usamljeni, ne samo usamljeni nego su bili i žigosani.

“Govorili su da smo strani plaćenici, da radimo za jednu Vladu, pa drugu, da smo dobili ogroman novac, da smo zapravo tu zbog toga što rušimo sistem, državu i mnogo toga što nema veze sa realnošću i stvarnošću. Dakle, ljudi su se bavili onime što zapravo ne postoji, a ne onim problemom na koji smo mi ukazivali, izlažući sebe, svoja tijela i svoje porodice u javnom prostoru. Posebno je teško za žene biti u javnom prostoru, jer ta svijest da žena bude u prostoru, da protestuje i ukazuje na problem, kod nas nije ni približno dobro razvijena niti ima podršku i od samih žena, mogu da kažem. Što se tiče društvenog aktivizma u Crnoj Gori, kada je trebalo najviše da bude na sceni, da bude bitan i ukazuje na probleme, on je u nekim periodima potpuno zamro. Kasnije, došlo je do nekog većeg buđenja aktivista/aktivistkinja, ali ne naravno u obimu u kojem je trebao biti na javnoj sceni, makar ja to tako vidim”, kazala je ona.