Tu mogućnost, smatra Drašković, ne daje mu ni Ustav, niti izmijenjeni Zakon o predsjedniku, sve i kada bi htio po njemu da se ravna, jer Miodrag Lekić kao mandatar nije predložen na ustavan način.

Da bi eventualna odluka o raspuštanju parlamenta bila utemeljena, prema Draškovićevim riječima, nedostaje ključni ustavni element – a to je da je aktuelnog mandatara, koji nije uspio da sastavi vladu, predložio upravo predsjednik. To se nije dogodilo, već je Lekića, koji nije uspio da sastavi vladu, za mandatara imenovao parlament, na osnovu odredbi izmijenjenog, i ustavno upitnog, zakona.

Drašković naglašava da je to ključno polazište koje se mora uzeti u obzir uprkos brojnim istupima političara, stručnjaka i pravnika koji zagovaraju mogućnost i javno pozivaju aktuelnog predsjednika države Mila Đukanovića da raspušti Skupštinu nakon što nova vlada nije izabrana po modelu koji je proistekao iz neustavnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Predsjedniku Crne Gore.

USTAVNE OPCIJE

On podsjeća da se, prema članu 92 Ustava, Skupština raspušta ukazom Predsjednika Crne Gore u dva slučaja i to: ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada

Predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara i ako duže vrijeme ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom.

- U prvom slučaju, Skupština se raspušta ex constitutione (po sili Ustava), bez potrebe da se utvrđuju neke dodatne činjenice. U drugom slučaju, Skupštinu može raspustiti Vlada. Predsjednik, dakle, nema neograničeno pravo raspuštanja Skupštine, kako bi to proizilazilo iz ovih dana iznijetih pogrešnih tumačenja, već samo ako Skupština ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada Predsjednik prvi put predloži mandatara (član 92 stav 1 Ustava ). U aktuelnoj situaciji, međutim, mandatara nije predložio predsjednik u skladu sa Ustavom, već je mandatar imenovan od strane Skupštine na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Predsjedniku Crne Gore - naglašava Drašković.

Taj slučaj se, dodaje on, ne može podvesti pod navedenu ustavnu odredbu jer mu nedostaje jedan od osnovnih konstitutivnih elemenata te odredbe, a to je da je mandatara predložio predsjednik Crne Gore.

- Tumačenje ustavnih odredbi analogijom, odnosno po sličnosti, na način da se ustavna norma koja se odnosi na jednu pravnu situaciju proširuje i na druge slične slučajeve, u ovako ozbiljnim ustavnopravnim pitanjima nije dopušteno. Primjena analogije u ustavnom pravu je opasnija nego u drugim oblastima prava jer su, zbog značaja društvenih i pravnih odnosa koje ustavne norme uređuju, posljedice koje iz toga nastaju po pravni poredak i sistem uređenja vlasti mnogo teže - upozorava sagovornik.

USKLAĐENOST ZAKONA

Što se, pak, tiče Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Predsjedniku Crne Gore, Drašković ističe da treba očekivati da predsjednik, koji je dužan da primjenjuje i poštuje Ustav, po tom zakonu neće postupati sve dok Ustavni sud ne ocijeni njegovu usklađenost sa Ustavom.

- Sve i kada bi htio da primjenjuje ovaj zakon, predsjednik ni prema njemu u konkretnoj situaciji nema ovlašćenje da raspušti Skupštinu. Ovo iz razloga što mandatar nije predložen u skladu sa Ustavom, kao legitimni kandidat na Ustavom jasno propisani način, od strane predsjednika koji je jedini nadležan za to, već je prema nakaradnim odredbama ovog zakona mandatarom smatran kandidat koji je imao podršku većine od ukupnog broja poslanika, što je utvrdila Skupština u formi peticije. A dužnost predsjednika da donese ukaz o raspuštanju Skupštine ovim zakonom se utvrđuje samo za slučaj ako Skupština ne izabere mandatara u roku od 90 dana od dana kada ga je predsjednik predložio, ali ne i za situaciju kada Skupština ne izabere vladu u roku od 90 dana od dana kada je sama utvrdila mandatara - zaključuje Drašković, prenosi Pobjeda.