Ovo su samo neki od primjera vršnjačkog i nasilja među mladima koje je već izmaklo kontroli i zahtijeva reakciju svih sfera društva. Reakciju, jasnu, onu koja će uslijediti odmah, sada, a ne praznu priču, pamflete od saopštenja, punih usta brige bez konkretnih poteza. Reakcije da bi se ovo ludilo zustavilo, a ne da bi se nešto putem praznih poruka politički ušićarilo.

Da li nam je kao društvu potrebna hitna strategija borbe protiv nasilja među mladima?

Sociolog i programski direktor Centra za građansko obrazovanje CGO Petar Đukanović, u odgovoru na ovo pitanje CdM-a jasno poručuje – neophodno je da se stvari poslože, da se redefinišu uloge i napravi neka vrsta plana koji će unaprijediti postojeće modele prevencije jer očigledno da ne funkcionišu.

Odgovor, podvlači, mora da bude sistemski, da se osmisli jedna koordinisana akcija koja će da ponudi održiva rješenja i da pokrene sve aktere.

“Ima puno rješenja koja su dobra ali je neophodno da prati njihova primjena, procjenjuju efekti, snaže kapaciteti kadrova koju pružaju servise podrške, da se ti servisi prošire, budu dostupniji u zajednici i da sistem bude prokativniji. Osmišljena i stručna podrška je potrebna žrtvama, nasilnicima i njihovim porodicama koji prolaze kroz iskustvo nasilja, ali istovremeno se mora razvijati i djelotvoran pristup kojim će se u radu sa ovim grupama preduprijediti rast potencijala za nasilje”, smatra on.

Jednostavno, kako dodaje, razvijanje otpornosti zajednice na nasilje mora biti prožimajuća komponenta svih javnih politika, jer osim vršnjačkog imamo i druge rastuće vidove nasilje.

Osuditi svaki vid nasilja

Đukanović napominje da kao društvo moramo da se jasno opredijelimo protiv nasilja i da odlučno i dosljedno osudimo svaki vid nasilja, da se adekvatno reaguje i da se kažnjavaju nasilnici.

 Podvlači da suzbijanje nasilja mora biti sveobuhvatno i kontinuirano. To uključuje sadejstvo institucija koje se bave mladima u različitim aspektima, civilnog sektora i medija, jer svi imaju svoju ulogu i značaj u suzbijanju nasilja.

“Obrazovne institucije, kao one koje su u najneposrednijem kontaktu sa mladima, imaju naglašen uticaj kroz obrazovanje koje treba da nauči mlade da kritički promišljaju, mirno rješavaju konflikte i da razbijaju predrasude prema drugima i drugačijima, ali i da ih podstakne na društveno korisni aktivizam. Mi, na žalost, nemamo vaspitnu uloga škola, jer danas rad u školi neprivlačan za kvalitetne kadrove, uz čast izuzecima, dalje to okruženje je demotivišuće i za nastavnike i za učenike koji nerado idu na nastavu. Procedure prevencije nasilja i postupanja u slučajevima kad se ono desi kroz pedagoško-psihološku podršku mladima formalno postoje, ali njihova primjena nije učinkovita niti su razvijeni kapaciteti osoblja koje bi trebalo da ih primjenjuje”, navodi sociolog.

Velika odgovornost i na porodicama

Takođe, podvlači da je velika odgovornost na porodicama, a porodice su nerijetko dezintegrisane, pri čemu se bježi od terapijske podrške zbog predrasuda kojima je naša sredina opterećena.

Na pitanje da li se dovoljno govori vršnjačkom nasilju, programski direktor CGO kaže da se možda i govori dovoljno, iako je to s vremena vrijeme, ali je problem što izostaju konkretne mjere koje bi doprinijele prevenciji i adekvatnom sankcionisanju nasilništva među mladima.

“Jednostavno, nema volje među onima koji donose odluke da ova tema bude suštinski prioritet. Mladi su odavno zapostavljeni kao grupa koja zahtijeva posebnu pažnju i brigu društva, a kako to izostaje posljedice postaju sve izraženije. Podsjetio bih da su mladi jedna od najugroženijih grupa po socio-ekonomskom statusu i prilikama i za lični razvoj kroz kvalitetno obrazovanje, mogućnosti društvenog angažmana, sadržajnog provođenja slobodnog vremena, itd. Oni su preklopljeni brojnim politički prijemčivijim temama, a zagušeni kontaminirajućom klimom i dezinformacijama”, napominje Đukanović.

Deklarativno osuditi nasilje – nije dovoljno

Upozorava da nije dovoljno deklarativno osuditi nasilje.

“Te „prigodne“ reakcije političkih struktura nikome ništa ne znače jer se ono što govore ne reflektuje u djelima iz kojih bismo mogli zaključiti da postoji odlučnost za rješavanje problema na svim nivoima. Na primjer, nemamo suviše dugo najavljene dopune Zakona o mladima, niti Strategiju za mlade kao dokumente koji su osnova za unaprijeđenje položaja mladih. Mladi i njihova bolja budućnost, nažalost, nijesu u fokusu donosilaca odluka niti oni u koncipiranju politika i odluka vode računa o mladima”, dodaje on.

Đukanović ocjenjuje da brojni faktori utiču na pojavu vršnjačkog nasilja i oni mogu poticati iz najbliskijih grupa kojima mladi pripadaju, poput porodice, vršnjačkih grupa u školi i van nje, šire društvene zajednice, ali uzrok nasilničkog ponašanja može biti uzrokovan i nekim individulanim karakteristikama ličnosti.

Takođe, upozorava, ne treba zanemariti ni društveno-političke efekte klime u kojoj se mladi oblikuju.

“Istraživanja ukazuju da se najčešće dešava da nasilje nastaje kao posljedica neke vrste osujećenosti mladih u zadovoljenju potrebe za ljubavlju, podrškom, pripadanjem. Često disfunkcionalne i autoritarne sredine rađaju nasilnici. To, naravno, nije automatska uzročno posljedična veza, ali je potvrđeno da ima jak uticaj. Pojedinačne karakteristike, takođe, igraju ulogu”, navodi Đukanović.

Politička scena obiluje primjerima nasilne komunikacije

Zato je, smatra, važno da se ovi uzročnici razumiju, da postoji sistem koji ih prepoznaje, i onda kad ih detektuje da nudi model da se njihov uticaj otkloni. Utisak je da je opšta društvena klima u Crnoj Gori radikalizovana usljed stalnog trajuće i duboke polarizacije, tolerancija na nasilje u društvu je izražena i ogleda se u izostanku kažnjivosti, a što sve čini ambijent koji jako pogoduje rastu nasilja među mladima.

“Sama politička scena obiluje primjerima nasilne komunikacije, uvreda, odsustva dijaloga i međusobnog uvažavanja, a ne treba zanemariti činjenicu da su političari jedan vid uzora u ovoj državi. Ima u čitavoj priči i elemenata kulture koja površno posmatra vršnjačko nasilje kao u određenoj mjeri prihvatljivo, neophodno da djeca „očvrsnu“ i sl. Često, nažalost, i danas čujemo da neko kaže da to je samo faza, da svi smo se tukli kad smo bili mlađi, i sl. čime se relatizuje ozbiljnost problema sa kojim se i pojedinačne porodice i društvo suočavaju”, zaključio je Đukanović u razgovoru za CdM.