Oboljelima od velikog broja bolesti u Srbiji nije lako, jer osim bitke sa oboljenjem, često moraju da vode rat i sa nerazumijevanjem okoline. Dešava se da ih ljudi iz okruženja osuđuju ukoliko saznaju da imaju dijagnozu HIV, hepatitis, rijetke bolesti, ali često zajednički jezik sa poslodavcima ili članovima porodice ne mogu da nađu ni pacijenti koji imaju šećernu bolest, epilepsiju ili psihijatrijske tegobe.
Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, kaže Suzana Paunović, direktorka Kancelarije za ljudska i manjinska prava Vlade Srbije, uređuje postupak i način na koji se može ostvariti sudska zaštita u svim slučajevima diskrimanacije, po bilo kom osnovu, pa i po osnovu zdravstvenog stanja. Posebnim pravilom o teretu dokazivanja predviđeno je da je teret dokazivanja u ovim sudskim postupcima na tuženom, a ne na tužiocu.
"Kancelariji za ljudska i manjinska prava dosad se nisu obraćali građani sa ovom vrstom problema, ali vjerujem da su povjerenici za zaštitu ravnopravnosti i Inspektoratu za rad bili prijavljivani i ovakvi slučajevi. Međutim, do danas u Srbiji nije donijeta nijedna presuda koja se odnosi na diskriminaciju po ovom osnovu. U junu ove godine Vlada Srbije je donijela strategiju prevencije i zaštite od diskriminacije, u kojoj je posebna pažnja posvećena mjerama koje će se preduzimati radi obezbjeđivanja pune ravnopravnosti lica s obzirom na njihovo zdravstveno stanje", kaže Paunovićeva.
Diskriminacija po osnovu zdravstvenog stanja duboko je ukorijenjena u predrasudama nastalim uslijed raznih strahova, nedostatka znanja i pogrešno usvojenih informacija o načinima prenosa infekcija ili prirode bolesti.
"Prisutno je i nametanje različitih procedura i pregleda koji se uvode pod izgovorom zaštite javnog zdravlja ili uštede sredstava. Najveći rizik imaju HIV pozitivne osobe, oni koji su inficirani hepatitisom, ljudi sa teškim ili rijetkim bolestima... Nije rijedak slučaj da osobe sa zdravstvenim problemima i njihove porodice kriju zdravstveni status, bolesnici ne odlaze redovno na medicinske kontrole i brzo gube društveni kontakt sa okruženjem", dodaje Paunovićeva.
Ona naglašava da se u sferi obrazovanja dešavalo da se djeca koja žive sa HIV-om, ili mališani čiji su roditelji inficirani ovim virusom ili su umrli od te bolesti, suočavaju sa problemom diskriminacije od strane druge djece ili školske uprave.
Upravo zbog toga što im u kartonu stoji dijagnoza oboljenja, ljudi dobijaju otkaz na poslu, a teško pronalaze prijatelje i partnere.
Najviše su diskriminisane osobe oboljele od HIV-a, kaže Nenad Miljković, iz Udruženja građana "Sunce", naglašavajući da ova grupa ljudi često mora da krije bolest jer se plaši kako će ih drugi prihvatiti i da li će ih otpustiti sa posla.
"Djeca koja boluju od celijakije, na primer, nemaju jednake mogućnosti za ishranu u školama jer se u školskim kuhinjama ne sprema hrana bez glutena. Moraju se spriječiti situacije u kojima se djece ispisuju i premještaju iz škole zbog problema koje imaju u vezi sa svojim zdravstvenim stanjem. Napredak u sferi inkluzivnog obrazovanja postoji, ali se mora dalje raditi na otklanjanju negativne i diskriminatorske prakse u pojedinim slučajevima."
"Jedna osoba iz našeg udruženja dobila je otkaz kad je njen poslodavac saznao da je inficirana virusom HIV-a. Proglasio je tehnološkim viškom. Problem je u tome što osobe kojima se to dogodi ne žele da se vuku po sudovima jer unapred znaju da je teško dobiti spor. Dešava im se da pojedini ljekari odbijaju da ih pregledaju. Imamo slučajeve da HIV oboljele stomatolozi izbacuju iz ordinacija, pa ne nemaju gdje da poprave zube", kaže za "Politiku" Miljković.
Zakon o radu zabranjuje diskriminaciju ljudi koji traže posao i zaposlenih s obzirom na zdravstveni status, ali zakonske odredbe poslodavaci često pogrešno tumače na štetu radnika.
(Izvor:MONDO)
