Direktor rudnika, Nikola Šćekić, kazao je Portalu RTCG da je nivo vode toliko visok da su potopljeni i podzemno pumpno postrojenje i podzemna trafostanica.

"Dok ne dobijemo struju alternativnim putem, odnosno drugom trasom i sa druge trafostanice, ostaje nam samo da obezbjeđujemo imovinu rudnika, što i činimo sa desetak zaposlenih“, rekao je Šćekić.

On je kazao da ne postoji nikakva mogućnost izvlačenja vode sa površine, jer, kako objašnjava, ne postoji tako jak agregat, a izgradnja pumnog postrojenja na površini predstavlja milionsku investiciju.

"Žao mi je što dio javnosti misli da mi ne vodimo računa i da, kako kažu, nismo čuli za agregat. Onima koji tako razmišljaju ja poručujem da ne postoji na prostoru bivše Jugoslavije agregat snage 6.300 volti, koliko bi morala biti snaga da se izvlači voda sa dubine od 202 metra, gdje su hodnici jame“, rekao je Šćekić.

Direktor Rudnika uglja u Beranama podsjeća da se havarija na staroj trafostanici dogodila još 11. novembra, najvjerovatnije zbog krađe elemenata, i da je isnpekcija poslije nekoliko dana naložila  zabranu upotrebe.

“Zbog toga se radi na napajanju sa druge trafostanice, ali tu postoji problem da se riješe imovinsko pravni odnosi sa vlasnicima kuda treba da se postave novi dalekovodi i prokopa kanal za kablove. To je ono što je taj posao usporilo i zbog čega problem sa strujom još nije riješen“, kazao je Šćekić.

On tvrdi da ne postoji drugi način da se voda izvuče, osim da se riješi problem sa strujom, i da se onda na primitivan način, kao što je to rađeno i prije dvije godine kada je jama isto bila potopljena, voda izvlači vagonima, sve dok se ne dođe do trafostanice u jami.

"Onda slijedi izvačenje elemenata te trafostanice, osposobljavanje za stavljanje u pogon, zatim popravka pumpnog postrojenja i izvlačenje preostalih nagomilanih podzemnih voda sa pumpom“, rekao je Šćekić.

Rudnik uglja Berane nalazi se, tako, u oziljnom problemu, i to upravo u momentu kada je potražnja za energentima povećala šansu za njegovo aktiviranje i kada su se gajile nade da bi se to moglo konačno dogoditi.

Jedini preživjeli privredni kolektiv iz nekadašnje industrijske zone Rudeš u Beranama, kroz proces tranzicije promijenio je dosta vlasnika. Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću „Gradeks HBP“, sastavljenom od kompanija „Gradeks“ iz Kule i „HBP“ iz slovačkog grada Providza.

Ta privatizacija je propala i proizvodnja u jami Petnjik utihnula već u novembru 2002. godine. Prodaja je  oglašavana nakon toga devet puta prije nego ga je kupila kompanija „Balkan enerdži“.

To je ona epizoda kada je Petros Statis obećao izgradnju termo bloka i investicije od 120 miliona eura, a na kraju nije bilo ništa od toga. Početkom 2014. godine od tog grčkog biznismena u Crnoj Gori kupio ga je “Metalfer” iz Sremske Mitrovice. „Metalfer“ je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhuncu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika.

Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje.

Niko ne zna šta se desilo u aprilu 2019. godine, kada je došlo do prekida proizvodnje i priče o tome kako vlasnici iz Srbije više ne mogu da pokrivaju gubitke koje rudnik pravi. Od tada se vode pregovori da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako tvrde iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termolektrane u Pljevljima.

U ljeto 2021. godine to je obećao i bivši premijer Zdravko Krivokapić koji je tada kazao da će Rudnik u Beranama raditi onoliko koliko i Termoelektrana u Pljevljima. Obećao je ponovno zapošljavanje stotinu dvadeset rudara, ili četiristo zbrinutih porodica u reprolancu, u siromašnim Beranama. 

Samo petanaest dana nakon toga u strašnom nevremenu koje je zahvatilo sjever Crne Gore, oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame.Tadašnji premijer je, čim je preskočio preko Ribarevina, zaboravio je šta je obećao, a u narednom periodu je vođena dugotrajna borba za spašavanje jame Petnjik, i njenog potpunog uništavanja nakon potapanja podzemnim vodama, zbog onesposobljavanja pumpnog postrojenja, baš kao i sada.

Kada je konačno i taj posao uspješno okončan i jama spašena, sve do danas su se samo vodili pregovoru u krugu vlasnika, Elektroprivrede i potencijalnih stranih partnera o njegovom aktiviranju.

Sada se problem sa strujom ponovio zbog kvara na staroj trafostanici, za koji postoje sumnje da je izavan krađom elemenata. Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost, jer osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Nejasna u svemu je uloga Vlade Crne Gore, koja bi, ako se riješi problem sa strujom i vodom, mogla obezbijediti novac za prevoz uglja od Berana do Pljevalja, odnosno Termoelektrane, ili raskinuti ugovor o privatizaciji sa vlasnicima iz Sremske Mitrovice i ponuditi rudnik na prodaju. 

Ovako kako je sada, nikom nije dobro. Samo deset, jedanaest radnika radi na održavanju jame, a proizvodnja stoji već skoro tri godine. Ugalj iz ove jame, kojeg ima u izobilju, ne vadi se čak ni u trenutku kada je na tržištu dostigao maskimalnu cijenu. 

Ako jama i ovog puta bude spašena, Vlada bi morala da povuče potez  koji bi riješio sudbinu jedinog preostalog privrednog resursa u Beranama, kako bi se konačno znalo - ima li rudnika, ili ga nema. 

Sedam godina je Vlada Demokratske partije socijalista mirno gledala kako grčki biznismen ne čini ništa da pokrene proizvodnju, a ni dvije vlade nakon političkih promjena 2020. ne čine mnogo više za ovaj rudnik.

Građanima Berana teško je objasniti zbog čega Vlada može da kupi Željezaru i da je vrati u državno vlasništvo, a da ih za Rudnik uglja u Beranama nije briga. 

Izvor: RTCG