Ugovorom iz Amsterdama definisan je cilj djelovanja Evropske unije na području pravosuđa i unutrašnjih poslova. Kao cilj je određen izgradnja Unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde. Time je u terminologiju uvedena sintagma „prostor slobode, sigurnosti i pravde“ pod kojom se krije vrlo heterogen i kompleksan sadržaj. Iz samog uvoda Ugovora o Evropskoj uniji moguće je dobiti opštu sliku značenja sintagme „prostora slobode, sigurnosti i pravde“. Naime, države članice u preambuli ističu svoju odlučnost da olakšaju kretanja osoba uz garanciju sigurnosti svojim narodima uspostavom prostora slobode, sigurnosti i pravde. Navedeno se dalje razrađuje navođenjem da Evropska unija svojim građanima nudi prostor slobode, sigurnosti i pravde bez unutrašnjih granica, na kojem je osigurana sloboda kretanja osoba povezana s odgovarajućim mjerama u odnosu na kontrolu spoljnih granica, azil, migracije te prevenciju i suzbijanje kriminala.

Pod „prostorom“ se misli načelno na prostor cijele Evropske unije, ali pri tome treba biti oprezan jer postoje razni izuzeci. Pojedine države članice uspjele su za sebe izboriti poseban status na području politike pravosuđa i unutrašnjih poslova, tako da se sva pravila ne primjenjuju u jednakom opsegu na njih kao što je to na prostoru ostalih članica. Prvenstveno se radi o Velikoj Britaniji, Irskoj i Danskoj. No, da je definisanje „prostora“ složenije nego što se na prvi pogled čini postaje vidljivo iz činjenice da se prostor Evropske unije prostorno ne poklapa sa šengenskim prostorom. Djelimično je manji, a djelomično je veći. Dio država članica EU još uvijek nije u šengenskom sastavu, dok su neke države izvan EU ušle u šengenski sastav.

„Prostor sloboda“ koristi se kao generički pojam za sastav temeljnih prava i sloboda koje se garantuju svima koji se nalaze na tom „prostoru slobode“. S jedne strane tu se misli na niz temeljnih prava poput prava na život, nepovredivost vlasništva, pravo na pravično suđenje, prava djeteta, pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice te ravnopravnost polova. Posebnu kategoriju prava predstavlja aktivno i pasivno biračko pravo koje se jamči kako u odnosu na izbore za Evropski parlament, tako i u odnosu na lokalne izbore u državama članicama. U odnosu na slobode prvenstveno se misli na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, slobodu okupljanja i udruživanja, akademske slobode. Konačno, pod pojmom „slobode“ misli se i na niz zabrana poput zabrane mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupka i kažnjavanja, zabrane ropstva, podčinjenosti i prisilnoga ili obaveznoga rada, te zabrane diskriminacije.

„Prostor sigurnosti“ kao pojam podrazumijeva niz mjera kojima se građanima Evropske unije, ali i svima ostalima koji borave na „prostoru sigurnosti“ garantuje sigurnost od različitih oblika ugrožavanja. U prvom redu misli se na opasnost od terorizma, droga, organizovanog kriminala, trgovine ljudima. No, djelotvorno suzbijanje spomenutih opasnosti traži efektnu policijsku, carinsku i pravosudnu saradnju, djelotvoran nadzor vanjskih granica Evropske unije te djelotvornu zajedničku politiku viza, azila i migracija.

Konačno, pod pojmom „prostora pravde“ označava se prostor na kojem građani mogu bez obzira na različite nacionalne sastave uspješno štititi svoja prava i interese. Navedeno se ostvaruje kroz sastav priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i arbitražnih odluka, usklađivanje zakonodavstva te kroz jačanje pravosudne saradnje kako u kaznenim tako i u građanskim stvarima. Pri tome treba imati na umu da se, barem za sada, ne misli na sveukupnost kaznenog i građanskog prava, već samo na određene segmente za koje je prepoznato da se mogu bolje urediti na nivou cijele Unije. „Prostor pravde“ podrazumijeva visok stupanj međusobnog povjerenja u pravosudne sastave država članica u pogledu njihove nezavisnosti, nepristranosti, učinkovitosti i profesionalnosti.

Iz navedenog je vidljivo da prostor slobode, sigurnosti i pravde obuhvata brojna pitanja od velikog interesa za države članice u kojima se traži prava mjera između dvaju bitnih interesa za njihove građane. S jedne strane je interes građana za životom u sigurnom okruženju, a s druge strane je želja za poštovanjem njihovih građanskih sloboda i temeljnih prava. Upravo zbog velike osjetljivosti ovih pitanja, države članice su nevoljno pristajale da se ona uređuju preglasavanjem, već su godinama insistirale na stvaranju pravne imovine konsenzusom svih država članica. No, postepeno s izmjenama osnivačkih ugovora sve se veći broj pitanja i s ovog područja prebacuje u sastav odlučivanja kvalifikacionom većinom, a što kulminira Lisabonskim ugovorom. Nadalje, za ova pitanja države članice EU su tek nedavno uspostavile jurisdikciju Evropskog suda pravde. Konačno, važno je istaknuti da ovo područje svakim danom ima sve značajniju spoljno-političku dimenziju.

Zaključno može se istaći da je EU već puno ostvarila kako bi svojim građanima osigurala jedinstven prostor slobode, sigurnosti i pravde, ali ipak je još pred njom dug put ka realizaciji projekta EU kao prostora slobode, sigurnosti i pravde.