Vremena se mijenjaju, a kako starimo, nemoguće je, a ne prisjetiti se našeg djetinjstva i naše pripreme za početak školske godine. Roditelji bi nam dali novac, onda bi mi u red za kupovinu knjiga, onih svesaka na kocke, uske i široke, blokove raznih brojeva, olovki HB2, bojica i ostalog školskog pribora. Nekada bi nešto nedostajalo, ali će stići za dva-tri dana.

Čekali bismo komšijsku djecu i svi zajedno krenuli u nove školske dane i doživljaje. Škola je bila od nas udaljena 10-15 minuta pješačenja, a Ulica broj 2, mala kaldrmska uličica, vodila bi nas do škole, od glavne ulice iz Pristana. Na početku Ulice broj 2 bila je kuća mojeg djeda po ocu, a na kraju te iste uličice mojeg djeda po majci. Sa djecom bismo stigli do Ulice broj 2, oni bi nastavili naviše, a ja bih svratio da se javim i poljubim babu i djeda, ako bi se našao kući.

Meljece i Marija

Septembarski dan, još dobrog vremena da se može piti kafa napolje i, kao po običaju svaki dan u to vrijeme, baba i komšinica Marija Blažova bi se našle u avliji. Na malom stočiću dvije šoljice i džezva kafe, crvena je bila moje babe, a plava tetke Marije, pa sam po tome znao čija je kafa to jutro trošena. Moja baba nije zborila crnogorski, a Marija nije govorila albanski jezik, ali bi one uz kafu lijepo pričale o svemu i bez ikakvog problema bi se razumjele.

Godine su prolazile, Meljece Kahari i Marija Ražnatović bi pile kafu, jedan dan kod mojeg djeda, drugi kod Blaža i razgovor se odvijao na dva jezika uz potpuno razumijevanje do zadnjih dana. Ja bih svakog dana svraćao, poljubio bih babu i naravno tetku Mariju, uzeo kocku šećera, umočio u kafu i pravac škola. Kada bi se kafa pila u Blažovoj kući, isto bih to radio i tamo, samo što bih tada poljubio prvo tetku Mariju pa babu...

Pošto sam doručkovao za vrijeme velikog odmora kod ,,gornje“ babe, po završetku školskog dana, opet bih svratio kod ove ,,donje“ babe, koju sam, moram priznati, nekako više volio. Baba bi spremala ručak na onom šporetu na drva u ljetnjoj kuhinji.

Dejan i Safet

Poslije toga, pravac kući i uz mnoge stepenice naše ulice, zastao bih malo gledajući kako se Dejan i Safet igraju, dvoje komšijske djece predškolskog uzrasta. Dejan nije pričao albanski, njegovi su došli iz Srbije, a Safet nije govorio srpski jezik. Jedan bi postavljao pitanja na srpskom, odgovori bi bili na albanskom i obratno. Nevjerovatno, ali i za čuđenje je bilo kako su se to dvoje djece godinama igrali i sporazumijevali besprijekorno.

Bili su nerazdvojni drugovi, Dejan bi uz Safeta naučio albanski, a Safet srpski i govorio bi ekavicom. Toliko su bili privrženi jedan drugome da mi, ostala djeca, nikako nijesmo uspijevali da ih posvađamo. Prije polaska u školu, obojica su naučili oba jezika!

Dva primjera iz moje sredine, bez obzira na različitosti u jeziku, oni najstariji i oni najmlađi su se izvanredno i sporazumijevali i mogli su igrati ili piti kafu zauvijek. Dolazim do zaključka, gledajući i slušajući ove naše političare, i ne samo naše, da se ljudi najbolje razumiju kada ne govore isti jezik.

Primjer je i izlaganje na godišnjem zasijedanju Ujedinjenih nacija, gdje, kada predstavnici govore na svojem jeziku, svi ih razumiju, preko onih slušalica, dok one koji žele sebe predstaviti da govore engleski, obraćaju se, što bi gospodin Đuranović rekao, na tarzanskom engleskom jeziku, pa ih niko ništa ne razumije, a još manje sopstvena nacija.

Sljedeći primjer su političari našeg okruženja - nikako da razumijem one vodeće iz Srbije, Bosne i Hrvatske, dok najbolje razumijem one iz Slovenije. Da ne govorimo ove domaće - isti jezik govorimo, a ne možemo se razumjeti. Oni bi pozicije, a ja ih ne razumijem - koje? Oni bi da vladaju, a ja ih ne razumijem - đe? Oni bi da sastavljaju vladu, a ja ih ne razumijem - koju? Hoće svoju državu, ali bez svoje zastave i himne. Hoće Crnu Goru, ali bez Crnogoraca. Hoće Primorje, bez Primoraca, hoće planine bez gorštaka, hoće gradove bez građana, hoće sela bez seljaka, hoće i hoće, ali ih ja ne razumijem - što to oni hoće?

Umjesto da dovrše auto-put i grade nove, oni bi na sud sa onima koji su ga gradili. Umjesto da obezbijede bolje zdravstvo, oni nas udaviše svojom politikom. Umjesto da grade škole, oni planiraju nove zatvore. Umjesto da dovode nove investitore, oni tjeraju i već postojeće. Umjesto da grade mostove, oni planiraju brane. Umjesto da povećaju proizvodnju hrane, oni dižu cijene.

Autor je finansijski analitičar Džavid Kahari,

preuzeto iz Pobjede