Oslonac  prosperitet i moć države jesu mlade generacije koje treba da budu motor i sprega za budućnost,no kada odluče iz egzistencijalnih razloga napuštati svoje domove, tada je država u problemu.

U Crnoj Gori, po skorim podacima Zavoda za zapošljavanje nezaposleno je više od 10.000 mladih sa fakultetskom diplomom, koji na posao čekaju duže od dvije godine. Za malu državu ogroman problem, koji do sada nije ni pokušan da se makar parcijalno riješi osim predizbornih tiradijada koje i vrapci znaju zašto služe.

Mnogo je bilo raznih istraživanja kako od institucijalnih činilaca tako i od NVO -sektora, gdje zajednički imenitelj bi pokazao da mladi odlaze jer nemaju perspektivu u svojoj državi. Stavovi napuštajućih su: nezadovoljstvo političkim strukturama za koje cijene da im je primaran lični i partijski cilj a ne javni, nemogućnost da se zaposle i napreduju,  derogirani sistem obrazovanja, nema stimulativnih okvira za isto...

Apatični i pasivni ostaju pokušavajući zadovoljiti se mrvicama društvenog kolača, no takav kadar kada dobije posao potrudi se dati minimum, a ne maximum i tu nastaje drugi problem, jer iz nezadovoljstva imamo nekvalitetno odrađen posao bilo koje oblasti.

Logično i često razmišljanje mlade populacije jeste uporedba sa svojim vršnjacima na zapadu i naravno da požele imate iste uslove za rad i život kao i zapadnjaci. Ako znaju da za svoj rad u inostranoj zemlji mogu dobiti platu cirka 3.000 eura zašto bi u svojoj državi radili za dohodak oko 500 eura. Tužno je što moraju isključiti emocije, zaboraviti na svoj dom i sve blisko da bi mogli graditi život na zdravim osnovama. U Crnoj Gori se osjećaju stegnuto, ukalupljeno i prestali su vjerovati, da će se nešto promijeniti na bolje što bi im omogućilo da budućnost grade u svojoj zemlji.

Svima isti razlog za odlazak, jeste nestabilna i loša političko-ekonomska situacija koja ne nudi uslove za stabilan i normalan život. Dok pojedine zemlje imaju čitave programe za stimulaciju mladjih građana i gdje su posvećeni kompletnom razvoju istih u Crnoj Gori jedino mlade “stimulišu” u predizbornim kampanjama, obećavajući im i tada prazna obećanja.

Da li će se sjetiti i zamahnuti realnim, a ne političkim štapićem državno-institucijalna oligarhija koja upravlja našim životima i zaustaviti našu mladost…čekaćemo.

 Autor teksta: Hristina Janković/Kodex.me