Smatra da Željezara ima perspektivu imajući u vidu trendove u EU i svijetu, kao i efekte koje postiže jedno radno mjesto u industriji u razvijenim državama, tražnju za pojedinim vrstama čelika i metaloprerađivačkim proizvodima i sklopovima.

„Preduslov za modernu i konkurentnu Željezaru, kao uostalom i za perspektivu ukupne ekonomije, je kompetentna vlada. Nažalost, to nijesu bile ni 42. ni 43. Vlada. Po mnogo čemu one su bile kontinuitet prethodnih DPS vlada. Ništa dobro ne obećava ni Spajićeva vlada, ukoliko osnovni kriterijum ne budu program i stručnost, već partijske 'trgovine'. Ono što posebno zabrivanja, da rukovodstvo pojedinih partija, kao što je nekada radio i (Milo) Đukanović, donosi odluke o budućnosti strateških subjekata i sektora“, naveo je Radulović u saopštenju.

Željezaru je početkom godine, nakon više propalih privatizacija u posljednjih 20-ak godina, kupila državna Elektroprivreda (EPCG) 20 miliona eura. EPCG je, nakon što je fabriku kupila od njenog prethodnog vlasnika, turskog Točelika osnovala firmu EPCG Željezara Nikšić i najavila početak proizvodnje, koje nema ni skoro sedam mjeseci kasnije.

Branko Radulović kaže da kao potvrđeni naučnik i privrednik iz oblasti metalurgije i metaloprerade, sa najvećim akadamskim zvanjem, istraživačkim rezultatima i privrednim priznanjima iz te oblasti, ima profesionalnu i moralnu obavezu da još jednom ukaže na stanje u proizvodnji čelika u svijetu u kontekstu budućnosti Željezare i ponudi rješenje.

Podsjeća da je posljednji put u Skupštini Crne Gore i na skupu u Nikšiću govorio o tome na koji način Željezara može biti uspješan i profitabilan privredni subjekat i značajan razvojni potencijal kao rezultat optimalne reindustrijalizacije.

„Nažalost, već nakon kratkog perioda, zebnje koje sam imao pokazale su se opravdanim. Ovih dana najavljuju se nove projekcije neutemeljene u znanju i pozitivnoj praksi, kojima ćemo ponovo izgubiti značajna finansijska sredstva, dragocjeno vrijeme i mogućnost suštinskog ekonomskog progresa“, kazao je.

Prema njegovim riječima, električna energija iz obnovljivih izvora, jedan je od preduslova za uspostavljanje moderne i konkurentne Željezare i ukupne ekonomije.

„Ovo što se radi sa rasprodajom solarnih i vjetro potencijala i pogrešnom valorizacijom hidropotencijala najveći je udar na državu i njenu budućnost. Razni tajkuni će zgrtati milijarde a građani Crne Gore će plaćati najskuplju cijenu električne energije“, upozorio je Radulović.

Kako kaže, mora se, prije svega, imati u vidu da je čelik glavna arterija ekonomije i da se primjenjuje u svim sektorima.

„Prema podacima Svetske asocijacije za čelik, tokom 2022. godine u svijetu je proizvedeno 1,885 milijardi tona. Međunarodna agencija za energetiku procjenjuje da će potražnja za čelikom porasti za trećinu do 2050. godine. Međutim, nove studije ukazuju da svjetska proizvodnja čelika emituje skoro jednu desetinu CO2 koji izaziva efekat staklene bašte i dovodi do globalnog zagrijavanja. Oko 75% čelika se proizvodi u postrojenjima na ugalj koji kroz hemijske reakcije oslobađa CO2“.

Ciljevi su „zeleni“ čelik i smanjenje emisije CO2

Narednih deset godina predstavljaće, kako kaže Radulović, krucijalan period za promjenu infrastrukture u proizvodnji čelika u cilju značajnog smanjenja emisije ugljendioksida (CO2) i ekološke neutralnosti. U tu svrhu, podsjeća, izdvajaju se ogromna finansijska sredstva, uvode nove tehnologije, mijenja zakonska regulativa, donose brojne ekonomske mjere.

„Definitivno proizvodnja 'zelenog' čelika, upotreba 'zelenog' vodonika i električne energije iz obnovljivih izvora su zacrtani ciljevi“.

Radulović smatra da pozivanje Savjeta Agencije za zaštitu konkurencije na ispunjavanje mjerila za zatvaranje poglavlja 8 o zaštiti konkurencije i na Protokol 5 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji tretira proizvodnju čelika na nivou EU i zabranjuje državnu pomoć u sektoru uglja i čelika, nema uporište u praksi.

„Primjera radi, ove godine je Evropska komisija odobrila Njemačkoj isplatu do dvije milijarde eura državne pomoći kompaniji ThyssenKrupp za dekarbonizaciju procesa proizvodnje čelika vodonikom u Drezdenu. Ova kompanija će investirati još milijardu eura za restrukturiranje proizvodnje. Predviđen je kapacitet direktne redukcije od 2, 5 miliona tona i proizvodnja 2,3 miliona tona 'zelenog' čelika“.

Izvršno tijelo EU takođe je, kako je naveo, odobrilo državnu pomoć od 850 miliona eura francuskoj čeličani ArcelorMittel u Denkerku za prelazak na „zeleni“ ili niskougljenični vodonik, biogas i električnu energiju. Ova kompanija je za istu namjenu i od Belgije dobila 280 miliona eura.

„Postoje i drugi primjeri finansiranja tranzicije proizvodnje čelika i procesa dekarbonizacije i dobijanje ugljenično neutralnog proizvoda. U Švedskoj je prikupljeno 190 miliona eura od privatnih investitora za početak izgradnje čeličane u Bodenu, koja će koristiti 'zeleni' vodonik. Norveški Blastr Green Steel najavio je izgradnju čeličane sa integrisanim postrojenjem za proizvodnju vodonika u južnoj Finskoj. Investicija je procijenjena na 4 milijarde eura“.

Slovenački proizvođači čelika SIJ Acroni i SIJ Metal Ravne su, kako je kazao, od NLB banke, koja predvodi grupu devet stranih i domaćih kreditora, dobili zajam od 230 miliona eura, a i Evropska banka za obnovu i razvoj će sa 25 miliona eura participirati u projektu smanjenja uticaja proizvodnje čelika na životnu sredinu.

„Rio Tinto i China Baowu, kompanije koje najviše na svijetu iskopaju rude gvožđa i proizvedu čelika, udružuju se na projektima smanjenja emisije CO2 pri proizvodnji čelika u Australiji, i na izgradnji pilot-fabrike 'sunđerastog' čelika u Kini. Kompanija PSI u saranji sa brazilskim proizvođačem čelika Villares Metals razvija softvere za punu kontrolu utroška energije pri proizvodnji i preradi čelika“.

Radulović navodi da se globalna proizvodnja i trgovina čelikom reorganizuju kako bi se uzeli u obzir klimatski prioriteti.

„Na tome posebno insistira Evropska unija. Treba imati u vidu da Kina proizvodi oko 50% ukupne proizvodnje čelika u svijetu, tehnologijama koje emituju ogromne količine CO2. Kina, kao država, subvencioniše i takvu proizvodnju. Peking projektuje da će kineska industrija čelika dostići vrhunac emisije do 2030. godine. Ovakva tehnologija proizvodnje i podrška se moraju mijenjati“.

Podsjeća da su Evropski parlament i Savjet Evropske unije postigli sporazum o uvođenju prekograničnog poreza na CO2 za određene robe uvezene iz zemalja koje nemaju adekvatno oporezivanje emisije ovog gasa. Početak primjene je oktobar 2023. godine.

„Takođe su uvedene i 'kvote' na čelik kako bi EU zaštitila svoju privredu od nelojalne konkurencije. Kompanije koje izvoze čelik u EU biće u obavezi da ispune i kupe CBAM sertifikat. Prekogranični porez neće plaćati zemlje sa istim klimatskim ambicijama kao EU. Uprkos razlici u mišljenjima, SAD i EU usaglašavaju metodologiju mjerenja emisije CO2 od čelika i aluminijuma“.

Moderna željezara bi mogla da ostvaruje prihod preko 250 miliona eura

Radulović smatra da zbog svega ovoga, Željezara u Nikšiću ima sjajnu perspektivu i nju treba razvijati kao integrisanu proizvodnju „zelenog“ čelika sa srednjim i visokim tehnološkim sadržajem, sa strukturom proizvodnje kovanih, konstrukcionih i specijalnih čelika, obimom proizvodnje iznad 100.000 tona/godišnje.

„Takva željezara bi angažovala oko 1.200 zaposlenih. Solarne panele i proizvodnju vodonika treba uvoditi kako bi se smanjila cijena utrošene energije. Modernizacija i restrukturiranje treba sprovesti kroz dalju ekološku modernizaciju čeličane, ugradnju još jedne prese, konti liva i valjaonice. Vrijednost ulaganja bi bilo oko 65 miliona eura, a vrijeme završetka svih radova oko tri godine. Način finasiranja može biti državna pomoć, državne garancije, grantovi, pomoći i/ili komercijalno kreditiranje sa grejs periodom od tri godine“.

Kako je kazao, ovakva moderna željezara bi mogla da ostvaruje prihod preko 250 miliona eura, servisira sve obaveze i rentabilno posluje.

„Daljom preradom i povećanjem tehnološkog sadržaja eksponencijalno bi rasli efekti. Studija modernizacije Željezare mora biti kvalitetna. Organizaciono, Željezara treba da bude dio preduzeća Industrija Crne Gore a.d. a rukovodstvo EPCG i gradonačelnik Nikšića treba da se bave svojim poslom, imaju ga i previše“, poručio je Radulović.

Profesori ćute skriveni u kabinetima

Smatra da za trenutno stanje Željezare Nikšić i degradaciju svih ekonomskih resursa i potencijala najveću moralnu odgovornost snose profesori univerziteta.

„Skriveni u svojim kabinetima, glumeći veličine, ćute na sve devijacije i ne nude čak ni ona rješenja koja prezentiraju studentima na predavanjima. Da li se ikad čuo glas od njih na sve ove devijacije, a kamoli ponudilo rješenje? Rijetki su bili koji su jasno i glasno iznosili svoje stavove i zbog toga bili diskriminisani i proganjani. Bezbroj je onih koji su za šaku prljavog novca potpisivali štetne i fingirane elaborate. Nakon promjene vlasti, dobili su visoke apanaže, a i dalje sramno ćute“, rekao je.

Dodao je da se „samo tamo nije probudila sloboda“.

„Zato izmjenama Zakona o visokom obrazovanju treba strukturirati platu da 50% dobijaju od nastave, a da 50% moraju zaraditi od naučnih i razvojnih projekata. One studijske programe za koje nema interesovanja ni tržišne potrebe za tim kadrovima u Crnoj Gori, treba ukinuti ili potpuno reformisati u skladu sa novim trendovima razvoja“, poručio je Radulović.

Da bi se sprovela nova ekonomska politika i sektorske reforme i doprinijelo da Željezara bude modernizovana i konkurentna, neophodno je, kako smatra, formirati Institut za razvoj, Industriju Crne Gore a.d., Razvojnu banku i Obveznički fond.

„Nažalost, sve više sam ubijeđen da će budućnost Crne Gore biti sumorna, da od reformi i ekonomskog preporoda nema ništa, da će ono što je ostalo od autokratske i oligarhijske DPS vladavine biti uništeno ili devastirano neznanjem, dilovima sa tajkunuma i susjedima, direktnim tajnim dogovorima, bez obzira da li ćemo biti članica EU ili ne“, zaključio je Radulović.