Osobe sa narcističkom strukturacijom ličnosti imaju tendenciju da očekuju povlastice i usluge bez reciprociteta (narcistička induvidua ne vodi računa o potrebama i pravima drugih), karakteriše ih nedostatak empatije i izrazita zavist. Prema drugim osobama se narcistička ličnost odnosi oscilijući između idealizovanja i potcjenjivanja. Tipično je da mnogi među njima izjavljuju da nikada nisu bili zaljubljeni, dok su skloni ispoljavanju sklonosti ka promiskuitetnom ponašanju.
Kod osoba koje traže psihoterapeutsku pomoć i manifestuju narcistički poremećaj ličnosti može se sumnjati u postojanje poremećaja u toku razvoja i u fazi formiranja identiteta, odnosno kod njih se javlja teškoća uspostavljanja separacije u odnosu na majku, i sticanju autonomije. Kada govorimo o narcističkom poremećaju njegov nastanak najčešće vezujemo za jedan ili više traumatskih događaja u djetinjstvu.
Kada majka iz različitih razloga ne ispunjava zaštitničku ulogu, tada djete preuzima na sebe ovu ulogu, iako za upravljanje takvim zahtjevima njegove sposobnosti nisu dorasle. Tako se neke Ego funkcije aktiviraju prije vremena, dok druge „zakržljavaju“ ne dostižući dovoljno dobar nivo zrelosti. Ovaj oblik preuranjenog dječijeg funkcionisanja je odbrambenog karaktera. Takvo dijete postaje izrazito senzitivno na majčino raspoloženje, dok se izrazite teškoće manifestuju na nivou sticanja kontrole i kanalisanja agresije, sposobnosti odlaganja zadovoljenja vlastitih potreba, na planu testiranja realnosti i sticanja povjerenja u druge, te je prisutan opšti neuspjeh na nivou cjelovitosti Ja.
Majke ove djece su ili sklone prezaštitničkom stilu, i sve urade umjesto djeteta, često prije nego što ono i pokušava da obavi neku radnju, ili svaki djetinji korak ispravljaju i koriguju. Ovakve majke mogu biti naglašeno tople ili davajuće, ali u traumatskim situacijama djeteta izostaje majčinska mogućnost savladavanja stresa, pokazujući tada da i nije mnogo razvijenija od sposobnosti djeteta, te tada djete preuzima ulogu spasioca majke, koja se uplašila.
U slučaju kada se u razvoju dijete ili kasnije odrastao čovjek osjeti ugroženim, to može biti pogodno tlo za razvoj fragilnog identiteta. Ovaj krhki identitet „mora“ se održavati uz pomoć grandioznih fantazija o sopstvenom biću, pribjegavajući zbog toga manevru držanja drugih na pristojnoj udaljenosti, jer postoji nesvjesni strah da bi otvaranje ka partneru ili nekoj drugoj osobi od značaja, dovelo do destabilizacije identiteta. Iluzija samodovoljnosti koje takve osobe posjeduju oslobađa od straha od bliskosti značajnog drugog i od potrebe za osjećanjima.
U adolescentnom dobu, kao i kod odraslih, u funkciji održavanja identiteta mogu se ispoljavati mazohističke aktivnosti. Takve osobe su sklone izazivanju bola. Bol služi kao potvrda da je osoba stvarna. Bolno draženje Ego-granica potvrđuje njihovo postojanje i potpomaže u uspostavljanju kohezivne slike o sebi. Za potpuno uživanje mazohisti su potrebni svjedoci koji će se čuditi njegovoj patnji. Rekacije koje narcističke osobe pokušavaju na taj način izazvati su ljubav, odobravanje, saosjećanje, razumijevanje, prihvatanje, osjećanje krivice, dok je najbitnije da se ne ignorišu, te da je izlaganje jada primjećeno i da utiče na posmatrača. U nedostatku publike, mazohističke fantazije udaranja mogu se usmjeriti na drugog posmatrača, kada glavni akter u publici postaje sama induvidua, a opasne radnje se izvode pred ogledalom (Slučaj iz prakse je situacija kada se adolescent u kupatilu „recka“ po tijelu oštrim predmetom...).
Oštećeno i kolebljivo osjećanje identiteta osoba može pokušati da nadoknadi utapanjem sa drugom osobom. Ovako očajničko prijenjanje za drugu osobu predstavlja protektivni čin u cilju zaštitet identiteta i od doživljaja potpune uništenosti. Prijetnja gubitka objekta (npr. kada supružnik prijeti razvodom) dovodi do razvoja neurotskih simptoma (npr.depresije, psihosomatizacije itd.), a nije rijedak slučaj pojavljivanja agresivnih ispoljavanja prema objektu.
(Izvor:Žena Sam Ja)
