Mršava je, drhti dok govori. Njen život pun je stradanja. Od petoro djece izgubila je dvoje, a dvoje je rođeno sa posebnim potrebama. O njima i dalje brine, dok joj treće dijete, sin, dodatno zagorčava život, prijetnjama i brutalnim agresivnim ponašanjem.

Enisa je uspjela da se izvuče i ode od muža i njegove porodice. U tome joj je pomogla podgorička NVO Sigurna ženska kuća (SŽK).

“Boravila sam tamo godinu dana. Znam da me je muž tražio, pokušavao je da dođe do mene. Srećom, bila sam dobro zaštićena”, objašnjava Enisa.

Ona je nakon boravka u SŽK, iz Podgorice prešla u drugu, manju opštinu. Uz pomoć humanitarnih donacija sagrađena joj je kuća, gdje danas živi sa dvoje djece sa smetnjama u razvoju.

Ali sad je dočekao sin, koji je očito učio od oca, djeda i strica, pa je Enisa i danas u začaranom krugu nasilja.

“Njegov odnos prema meni je takav da sam često razmišljala da se ubijem.”

Visok procenat Romkinja i Egipćanki u skloništima

“Gotovo svake godine 30 odsto štićenica budu Romkinje i Egipćanke”, kaže za CIN-CG Nada Jelovac, psihološkinja Sigurne ženske kuće (SŽK).

Od 38 osoba koje su 2023. bile smještene u SŽK, njih 16 su Romkinje i Egipćanke, kaže Jelovac.

I u Skloništu za žrtve nasilja u Nikšiću, koje je pod pokroviteljstvom nacionalne SOS linije za žrtve nasilja, veliki je procenat Romkinja.

“Tokom 2023, od ukupno 50 žena i djece, 22 osobe su bile iz romske populacije”, kaže Nataša Medojević, izvršna koordinatorka iz skloništa u Nikšiću.

“Najveći broj slučajeva nasilja u romskoj zajednici ostaje neprijavljen i nerasvijetljen. I nakon prijavljivanja, Romkinje se u najvećem broju slučajeva vraćaju nasilniku. Siromaštvo je veliki uzrok tome”, kaže za CIN-CG Šejla Pepić, predstavnica Romskog savjeta Crne Gore, koja se bavi zaštitom ženskih prava u okviru zajednice.

Kao jedna od najranjivijih grupa, žene romske zajednice su pod povećanim rizikom od nasilja u porodici, objašnjava Pepić.

Zbog siromaštva, neinformisanosti, nedostatka obrazovanja i izraženog patrijarhalnog pogleda na svijet, Romkinje su dodatno ugrožene.

U posljednjih pet godina nije bilo istraživanja o porodičnom nasilju u zajednici, a podaci prikupljeni prije desetak godina pokazuju da je oko 50 odsto Romkinja i Egipćanki smatralo porodično nasilje prihvatljivim. Problem je, tvrde sagovornici CIN-CG, i to što žene iz ove zajednice često ne prepoznaju nasilje.

Zumreta Nerda, bila je djevojka romske nacionalnosti, čija je smrt 2022. potresla Crnu Goru. Nju je ubio njen nevjenčani suprug Dalibor Nikolić, građanin Bosne i Hercegovine nastanjen u Baru. Zumreta je godinama trpjela zlostavljanje. Iako su članovi njene šire zajednice prijavljivali njenog partnera policiji zbog nasilja prema njoj, ona je iz straha sve negirala. Zumreta je odrasla u atmosferi nasilja - i njen otac ubio je njenu majku, dok je ona bila još djevojčica.

Izložene visokom stepenu nasilja

“Obično Romkinje trpe dugogodišnje seksualno, psihičko, fizičko nasilje. Izložene su mnogo intenzivnijem zlostavljanju, a imaju mnogo manje mogućnosti da napuste nasilan odnos”, kaže psihološkinja Jelovac.

“Čak i roditelji koji prihvate da im se kćerka vrati, rijetko uzimaju i njenu djecu. Prema načelima patrijarhata koja su i dalje ključna u zajednici, djeca pripadaju muškarcu”, objašnjava Jelovac.

Ovaj patrijarhalni običaj opstajao je do skoro i kod većinske populacije u Crnoj Gori, podsjeća ona.

Iz SOS Skloništa za žrtve nasilja u Nikšiću kažu da Romkinje koje trpe nasilje, često nemaju podršku primarne porodice da napuste nasilnika.

“Podaci iz 2023. godine govore da su sve žene romske i egipćanske zajednice, koje su se nalazile u SOS skloništu, bile žrtve partnerskog nasilja. Svaka od njih je bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju - bilo im je ograničeno kretanje, kontakti, komunikacija, a polovini je bila zabranjena upotreba telefona. Dvije trećine su bile pod pritiskom porodice da se vrate nasilniku, a samo je četvrtina imala neki vid podrške porodice, kao npr. verbalna podrška ili privremeni smještaj”, navela je Nataša Medojević.

U romskoj porodici se još uglavnom smatra da muškarci i stariji članovi zajednice treba da imaju kontrolu nad ženama. Zato žene u romskoj porodici mogu biti izložene nasilju u toku cijelog svog života, a da ga ne prepoznaju, posebno oblike psihološkog i ekonomskog nasilja, piše u studiji “Nasilje u porodici u romskoj i egipćanskoj zajednici u Crnoj Gori”, iz 2014. godine.

Od 2014. nije se mnogo promijenilo.

“Ne smijem da izlazim sama, svaki korak moram da prijavim mužu, a kad on nije tu svekrvi. Djeca su prisiljena da me prate, da kažu svekrvi gdje sam bila i šta sam radila”, kaže za CIN-CG pripadnica romske zajednice koja živi u jednom naselju u Podgorici.

Ona je u konstantnom strahu od svekrve i muža.

“Ne mogu ja tu ništa... Moram da pazim šta radim”, objašnjava.

Živi u krajnjem siromaštvu, prosi, pretražuje kontejnere, da bi preživjeli, ona, djeca, muž, svekrva...

Limitiran pristup pravdi

Osim toga što rijetko donose odluku da izađu iz nasilja, Romkinje i Egipćanke imaju ograničen pristup institucijama koje pružaju podršku, objašnjava Medojević. Zato je i pravda u borbi sa nasiljem teško dostupna.

“U situaciji visoke traumatizacije kada je potrebno prijaviti nasilje, Romkinje i Egipćanke moraju da daju izjavu isključivo na jeziku većinske zajednice, što može predstavljati problem, s obzirom da to najčešće nije njihov maternji jezik’’, kaže Medojević.

Za maloljetne žrtve dječjih ugovorenih brakova, koje nerijetko prati nasilje, ne postoji dugoročno održivo rješenje koje bi trebalo da obezbijedi država: smještaj, oporavak i osnaživanje za izlazak iz nasilja i početak normalnog života, objašnjava Medojević.

Iz Sigurne ženske kuće objašnjavaju da njihove štićenice romske i egipćanske nacionalnosti često nemaju odgovarajuću dokumentaciju - neke su apatridi, ali i mnoge od onih koje imaju državljanstvo nemaju lična dokumenta. Zato je pokretanje bilo kakvog administrativnog procesa, uključujući i sudske postpuke, značajno otežano.

Među ženama romske i egipćanske zajednice postoji i nepovjerenje u rad institucija zbog nedostatka pravovremenog reagovanja nadležnih organa, objašnjava Pepić iz Romskog savjeta.

Ovo potvrđuje i terenski rad organizacije Centar za romske inicijative (CRINK), koja se godinama bavi zaštitom djevojčica i žena u zajednici od ugovorenih brakova i nasilja.

“Kada se žrtve odluče da prijave nasilnika, često moraju zvati više puta kako bi policija izašla na lice mjesta, ili se dešava da iz policije traže da žrtva dođe u stanicu policije kako bi prijavila nasilje”, kaže za CIN-CG Fana Delija iz CRINK-a.

Zadovoljenje pravde često je nedostupno i ženama iz drugih zajednica, koje prijave nasilje u Crnoj Gori. To je prije dvije godine potvrdio slučaj Šejle Bakije, koja je stradala sa 19 godina. Ubio je bivši, nasilni partner, nakon što ga je više puta prijavljivala policiji.

Kazne za nasilje u porodici su u Crnoj Gori i dalje blage. Najstroža kazna u 2022. izrečena u Podgorici za djelo nasilje u porodici, bila je dvije godine, kazali su iz Osnovnog suda Podgorica za CIN-CG. Tokom 2022. je u tom sudu formirano 96 krivičnih predmeta za nasilje u porodici, od čega su 90 razriješeni slučajevi. Od toga su bile 43 kazne zatvora, ali su čak 33 osude samo uslovne. Najblaža kazna zatvora bila je u trajanju od 30 dana, kazali su oni.

Ostale kazne tokom 2022. za nasilje u porodici bile su: pet kazni zatvora koje će se izvršavati u prostorijama za stanovanje, četiri kazne rada u javnom interesu, dva rješenja o psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi i jedna novčana kazna. Osim toga bilo je jedno rješenje o obustavi krivičnog postupka i jedno rješenje o odbijanju optužnog predloga, kazali su iz Osnovnog suda.

Da je nasilje u porodici obrazac ponašanja koji se ponavlja potvrđuje i činjenica da je na SOS nacionalnoj liniji za žrtve nasilja, od januara do avgusta 2023. u Crnoj Gori ostvareno 1.657 poziva, od ukupno 298 osoba.

“Nije moguće dostaviti statističke podatke o broju Romkinja i Egipćanki koje se obraćaju za pomoć telefonskim putem’’, kazala je Medojević.

Izlaz težak, ali moguć

Romkinje i Egipćanke u SŽK uglavnom dođu na sopstvenu inicijativu, objašnjava Jelovac, što govori da su u određenoj mjeri ipak informisane o mogućnosti smještaja u SŽK.

“One nerijetko same traže policiji da ih smjeste kod nas. Iako se čini da je za njih pristup informacijama o SŽK otežan, one dolaze po preporuci drugih žena iz njihove zajednice u Podgorici”, kaže Jelovac.

U trenutnku kada stupe u sklonište, Romkinje i Egipćanke, za razliku od žena iz većinske populacije, obično nijesu zainteresovane za psihološku i pravnu pomoć, već samo smještaj.

“Problem je što niko u Crnoj Gori ne pruža psihološku pomoć na romskom jeziku”, objašnjava Jelovac.

Zbog načina na koji funkcioniše romska zajednica, žene se često osjećaju nebezbjedno.

“One žive u velikim porodicama, koje sve pripadaju istom komšiluku, pa se obično plaše da će se brzo pročuti gdje su se sakrile”, kaže Jelovac.

Tokom pola godine koliko Romkinje i Egipćanke obično ostaju u SŽK, ova ustanova im pomaže da počnu proces osamostaljenja, često veoma komplikovan.

“Počinje se od sređivanja papira žene i djece, pokušavamo da pomognemo oko državljanstva ako ga nemaju, obnovimo pasoš ili dobavljamo dokumenta iz susjednih država. Gledamo koje usluge se mogu ostvariti preko Centra za socijalni rad, nastojimo da djecu upišemo u vrtić ili školu, a nakon toga probamo da obezbijedimo zaposlenje žrtvama”, objašnjava Jelovac.

“Imamo saradnju sa agencijom za čišćenje, pa tu pokušavamo da ih zaposlimo, ili savjetujemo žrtve da traže same posao po marketima, ili na drugim mjestima, uglavnom kao higijeničarke.”

Medojevićeva, iz skloništa u Nikšiću, naglašava da sve žrtve nasilja mogu dobiti nacionalnu SOS liniju na broj: 081 111 111, na kojem se ne učitava ko zove. Pozivi su otvoreni 24 sata, svih sedam dana i besplatni su za sve mobilne i fiksne mreže u Crnoj Gori.

Osim usluge licenciranog skloništa, Medojevićeva naglašava da u Nikšiću pružaju i profesionalnu pomoć psihologa.

Navedeno, naizgled ohrabruje, ali je problem podatak da se dvije trećine žena iz romske i egipćanske zajednice vrati nasilniku što je značajno više u odnosu na većinsku populaciju, gdje se vrati jedna od tri žene, objašnjava Medojevićeva.

Mlađe generacije informisanije o nasilju

Pepić iz Romskog savjeta ističe važnost obrazovanja i finansijske samostalnosti žena romske i egipćanske populacije.

“Radimo na motivaciji djevojčica i žena da se obrazuju i zapošljavaju, jer samo tako se može izaći iz siromaštva i boriti za svoja prava, ali i izvršavati obaveze”, kaže Pepić.

Ipak, nešto je bolja situacija kod mladih Romkinja i Egipćanki. U posljednje vrijeme kod novih generacija je povećana svijest o značaju prijavljivanja nasilja, a veći je i stepen informisanosti o pravima, kaže Pepić.

“Međutim, kod starijih se i dalje veoma mali broj žena odlučuje da prijavi zlostavljanje”, ističe sagovornica CIN-CG.

“Bolja informisanost o osnovnim pravima ove populacije zahtijeva dugoročne napore i saradnju sa zajednicom. Važno je osigurati da se informacije prilagode specifičnim potrebama i kulturnim kontekstima Roma i Egipćana”, kaže Medojević.

Jezička barijera je jedan od najvećih problema, pa su prevodioci i medijatori koji mogu pomoći u prevodu na maternje jezike Roma i Egipćana od ključne važnosti.

Iz NVO Centar za romske inicijative (CRINK) kažu da posredstvom svojih medijatorki obrazuju Romkinje i Egipćanke o prijavljivanju nasilja.

“Posljednjih godina Romkinje i Egipćanke najčešće prijavljuju nasilje nakon obavljenih razgovora sa medijatorkama koje su angažovane od CRINK-a u više gradova”, kaže Fana Delija.

Da se krugovi nasilja ponavljaju, potvrđuje slučaj Enise, sa početka teksta. Ne samo da ona nije uspjela da obezbijedi sebi miran život, već je i njena kćerka je sada žrtva nasilja koje još niko ne kažnjava.