To su za “Vijesti” ocijenili predstavnici crnogorskog civilnog sektora, koji se bave ljudskim pravima, povodom obilježavanja 32. godišnjice napada na Dubrovnik.

Pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA) i crnogorski rezervisti 1. oktobra 1991. počeli su napad na Dubrovnik sa teritorije Crne Gore i BiH, koji je rezultirao velikim brojem žrtava i materijalnim razaranjima.

Dio intelektualaca, novinara i javnih ličnosti, okupljeni uglavnom oko Liberalnog saveza Slavka Perovića i Socijaldemokratske partije, zahtijevali su prekid rata i za agresiju optuživali režim Slobodana Miloševića i tadašnju crnogorsku vlast.

Za ratne zločine izvršene prilikom napada na Dubrovnik osuđeni su samo tadašnji general JNA Pavle Strugar i njemu podređeni komandant Miodrag Jokić, i to pred Haškim tribunalom. U Crnoj Gori do danas nije pokrenut nijedan krivični postupak zbog ratnih zločina izvršenih prilikom opsade Dubrovnika.

Milo Đukanović koji je ratne 1991. bio premijer Crne Gore, u svojstvu predsjednika je 2000. godine u Cavtatu izrazio žaljenje zbog događaja u Dubrovniku. Tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić i Đukanović saglasili su se tada da treba utvrditi individualnu odgovornost za ratne zločine. Međutim, bez odgovora su ostala pitanja ko je iz Crne Gore činio ratne zločine, a ko izdavao naređenja. Zvanično objašnjenje vlasti Crne Gore je da nisu imali nikakvu nadležnost tokom napada na Dubrovnik, te da je sve koordinirano i naređivano iz političkog i vojnog vrha u Beogradu...

Suočavanje kao garancija da se ne ponovi

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je godišnjica prilika za podsjećanje da se Crna Gora nije suočila sa svim aspektima te vojne ofanzive, koja je bila protivpravna, besmislena, i čak, u vojnom smislu, uzaludna.

“Suočavanje je jedina garancija da se tako nešto više neće ponoviti, a i važno je za uspostavljanje vladavine prava”.

Ona je obrazložila da je napad bio protivpravan, jer je naređenje za upotrebu vojske dalo krnje predsjedništvo SFRJ, sastavljeno od samo dvije republike (Srbije i Crne Gore) i dvije pokrajine, iako ga je činilo šest republika. U tom napadu su, napominje, vršeni i ratni zločini, od kojih su kažnjena samo dvojica oficira JNA, Strugar i Jokić, i to isključivo od Haškog tribunala.

“Optužnica protiv desetorice oficira JNA stoji u Hrvatskoj i nepoznato je zašto se ti predmeti ne dostave Srbiji i Crnoj Gori na procesuiranje, jer te države nemaju obavezu da svoje državljane izruče Hrvatskoj.”

Ona navodi da se Crna Gora nije bavila zločinima na dubrovačkom ratištu, jer navodno nije mogla da ih istražuje na tuđoj teritoriji, što je, ističe Gorjanc Prelević, netačno:

“Crna Gora inače optužuje i osuđuje ljude koji su krali i ubijali u inostranstvu.”

Ona je ocijenila da je napad bio besmislen jer je Hrvatska već proglasila nezavisnost, kao i Slovenija i Makedonija prije nje, pa je bilo jasno da Jugoslavije više nema, da treba pregovarati o budućnosti novih država i o zaštiti manjina, a ne pucati u faktički svoje državljane i svjetski poznat grad pod zaštitom Ujedinjenih Nacija.

“Napad je i u vojnom smislu bio uzaludan, jer nije doveo ni do kakvog održivog uspjeha. JNA je i sama imala znatne ljudske gubitke, a za manje od godinu dana morala je sve jedinice da povuče sa kompletnog dubrovačkog područja koje je osvojila”, kazala je Gorjanc Prelević.

Tužilaštvo može da reaguje

Koordinatorka programa Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO) Tamara Milaš ocijenila je da učešće crnogorskih snaga u napadu na Dubrovnik, tokom agresije JNA od 1. oktobra 1991. do 31. maja 1992. godine, predstavlja mračno poglavlje novije istorije Crne Gore, koje ni danas nije dovoljno i na adekvatan način osvijetljeno.

“Crna Gora je do sad procesuirala i kaznila samo četiri osobe koje su učestvovale u zlostavljanju hrvatskih zarobljenika u logoru JNA u Morinju, i to možemo slobodno reći ona koja su bila nisko na ljestvici, a da komandni lanac nikad nije ni bio predmet istrage”, istakla je Milaš.

Ona napominje da tužilaštvo ima mogućnost da samoinicijativno procesuira zločine koji su počinjeni tokom rata.

“Međutim, svjedoci smo da nijednoj strukturi u tužilaštvu ratni zločni nijesu bili prioritet, a što je svoju refleksiju imalo i na izostanak učinka. To je slučaj i sa napadom na Dubrovnik i povezanim događajima.”

MiIaš je kazala da su se, nažalost, očekivanja da će promjene u tužilačkim strukturama dovesti do pojačane predanosti pravdi, kad je riječ o ratnim zločnima, pokazala uzaludnima jer u ovom dijelu, koliko im je poznato, nema nikakvih aktivnosti Specijalnog državnog tužilaštva (SDT).

“Čak bih ukazala da je nivo transparentnosti SDT-a kad je riječ o elementarnim informacijama o postupanju u slučajevima ratnih zločina i ispunjavanju mjerila iz Pregovaračkog poglavlja 23 - Pravosuđe i temeljna prava, kao i smjernica iz Strategije o istraživanju ratnih zločina danas manji nego nekoliko godina ranije, što nije ohrabrujući znak”, kazala je Milaš.

Programski direktor Građanske alijanse Milan Radović je kazao da je napad na Dubrovnik ostao upamćen kao sraman i nedopustiv čin u crnogorskoj istoriji.

“Napad koji je iza sebe ostavio brojne žrtve i zločine, ali za koje naše pravosuđe nema sudskih epiloga. Pitanje individualne odgovornosti se nije nikad pokrenulo kako bi se kaznili odgovorni za stradanja brojnih žrtava”, istakao je Radović.

On je podsjetio da je u periodu koji je prethodio napadu, u Crnoj Gori vladala snažna propagandna kampanja pod sloganom “Rat za mir”. Kampanja je, kako je kazao, kao svoju metu uzimala Hrvate, nazivajući ih ustašama i genocidnim narodom, sa još jednim važnim elementom:

“Tvrdnja da Hrvati žele ‘vratiti’ djelove crnogorske teritorije, konkretno Boku Kotorsku, i da su s tim ciljem nagomilali oko 30.000 vojnika na granice sa Crnom Gorom, koju će svakog časa napasti. Upravo je to bila motivacija za veliki broj crnogorskih dobrovoljaca da se uključe u rat”, kazao je on.

Radović je naglasio da su posljedice granatiranja Dubrovnika bile ogromne, s ljudskim žrtvama sa crnogorske i sa hrvatske strane.

“Pored toga, i grad je pretrpio brojna oštećenja, naročito 6. 12. 1991, koji se smatra kao najteži dan za Stari grad kad je oko 10 odsto zgrada u gradu potpuno izgorjelo ili je uništeno, dok je oko 30 odsto teško oštećeno.”

Radović takođe podsjeća da Crna Gora nije pokrenula nijedan krivični postupak zbog napada na Dubrovnik, iako je opšte poznato koji ratni zločini su se dogodili tokom perioda opsade.

“Takođe, niko od crnogorskih zvaničnika koji su tada bili na važnim funkcijama nije sudski procesuiran. Imamo samo izvinjenje predsjednika Crne Gore koji se izvinio građanima Hrvatske zbog učešća Crnogoraca u napadu na Dubrovnik.”

On je istakao da neriješeni zločini sami po sebi predstavljaju teret kako za društvo, tako i za oštećene u tim postupcima, a samim tim što ratni zločini ne zastarijevaju, ne smije se dozvoliti da se zbog pasivnog stava nadležnih organa i dalje gube važni dokazi i svjedoci.

Ratna odšteta - posebno pitanje

Gorjanc Prelević je ocijenila da je ratna odšteta posebno pitanje, koje je aktuelizovao premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović, ali s nedovljno informacija. Ona napominje da je Abazović trebalo da objavi i preciznije podatke, kojima bi Vlada morala da raspolaže, o tome šta je do sada konkretno Hrvatskoj vraćeno ili plaćeno na ime opreme ukradene sa tivatskog aerodroma.

Abazović je prethodne sedmice saopštio da je prilikom popisa imovine Aerodroma Crne Gore pronađena oprema za koju se sumnja da je ukradena sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi 1991-1992. godine. Tim povodom je Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici formiralo predmet.

“Oprema je popisivana još prije 20 godina. Utvrđeno je šta je za bacanje, a šta se moglo vratiti, pa je li vraćeno ili je plaćeno ili ništa od toga”, pita Gorjanc Prelević.

Ona je istakla da je ta oprema “zrno u moru” pokradene privatne i javne imovine na dubrovačkom području.

“U granatiranju su uništene mnoge zgrade, oštećenja Starog grada su popisana u presudi Haškog tribunala Pavlu Strugaru. Samo 6. decembra 1991. 52 pojedinačne zgrade i objekti u Starom gradu su uništeni ili oštećeni, kao i zidine koje su ga okruživale. Treba da se zna šta je plaćeno, a šta ne, i šta je dužna da plati Srbija, a šta Crna Gora”, kazala je Gorjanc Prelević.

Naglasila je da ne treba zaboraviti i da su krađa i uništavanje imovine bez vojne potrebe takođe ratni zločini, koji ne zastarijevaju, i koje bi takođe trebalo kazniti u skladu s pravnim poretkom Crne Gore.

Tamara Milaš je naglasila da nespretne ili namjerno izrečene izjave političara mogu imati ozbiljne posljedice po državu i njene odnose sa susjedima.

“Na primjer, izjave premijera Abazovića o spomen-ploči u Morinju ili o navodno prvom popisu opreme iz vazdušne luke Ćilipi koja se nalazi na crnogorskim aerodromima nisu doprinos rješavanju otvorenih pitanja između dvije države, već zloupotreba pitanja iz naše prošlosti zarad dnevno-političkih poena čime se banalizuju ozbiljna pitanja i procesuiranja ratnih zločina i suočavanja sa prošlošću”, kazala je Milaš.

Ona je ocijenila da političari moraju imati svijest o tome što njihove riječi mogu proizvesti, znanje o tome što se i na koji način rješava u direktnoj komunikaciji a što preko medija, ali i odgovornost za posljedice izjava koje mogu dodatno zakomplikovati međunarodne odnose i ugled zemlje.

“Bojim se da mi još nemamo zrelu političku strukturu da se valjano bavi ovim pitanjima, a ona su mnogo složenija i zahtijevaju veći senzibilitet i odgovornost od tvitova i pukog obračuna sa prethodnim političkim oponentima.”

Povodom pronađene opreme sa Ćilipa, Milan Radović navodi da se postavljaju pitanja zašto nije bilo ranije reakcije nadležnih kad je, prema navodima bivše savjetnice direktora Aerodroma, ta ista oprema već bila popisana prije skoro 20 godina, i zašto se oprema i dalje nalazi kod nas, a mogla je tad biti isporučena Hrvatskoj.

“Takođe, imajući u vidu dužinu vremena koliko se oprema nalazi na aerodromu, bilo je bitno da to bude iskomunicirano sa javnošću na vrijeme, jer je očigledno da javnost nije bila upoznata sa ovim činjenicama”, rekao je Radović.

On je istakao da očekuju da će se povodom novoformiranog predmeta u ODT-u utvrditi sve relevantne činjenice, ali i odgovornost, odnosno da će doći do sudskog epiloga kao što je trebalo i prije 20 godina kad se saznalo za opremu.

“Bitno je utvrditi i ko je imao pristup robi i da li se tu nalazi još nešto mimo one koja je formalno popisana. Odgovor treba čuti i sa druge strane, odnosno od direktora Aerodroma Ćilipi kojem je i upućen dopis o pronađenoj opremi. Ovo bi moglo koristiti i tužilaštvu, ali i ubrzanju procesa vraćanja predmetne robe Hrvatskoj, a ujedno nas i podsjeća na važnost regionalne saradnje u rješavanju otvorenih pitanja iz prošlosti”.

Niko se nije izvinio građanima Crne Gore zbog tragične politike

Gorjanc Prelević je podsjetila da je, prema podacima koje je iznio nekadašnji ministar spoljnih poslova Crne Gore svjedočeći u Haškom tribunalu, u Crnoj Gori za napad na Dubrovnik mobilisano i do 30.000 ljudi, što je za Crnu Goru tada bio ogroman broj.

“Iako su u međuvremenu državni zvaničnici, Milo Đukanović i Svetozar Marović, Hrvatskoj uputili izvinjenja za napad i sve ono što su im Crnogorci nažao učinili u sastavu JNA, nije mi poznato da su se javno izvinili svojim sugrađanima zbog tragično pogrešne politike kojom su naveli ogroman broj ljudi da povjeruje u laž da Hrvati napadaju Crnu Goru, da je potrebno da se Crna Gora odbrani od 30.000 ustaša, da je potrebno da se odbrani Jugoslavija od Hrvata, da se radi o ratu za mir, da čine bilo kakvo dobro time što idu da pokradu i granatiraju svoje susjede.”

Procesuiranje odgovornih za ratne zločine je obaveza države

Tamara Milaš je ocijenila da nedostatak konkretnih koraka ili vidljivih napora da se istraže određeni događaji može samo dodatno zakomplikovati rješavanje otvorenih pitanja sa Hrvatskom.

“Ovo treba staviti i u još jedan okvir - našeg puta ka EU i jasne poruke EU da neće uzimati za nove članice one države koje imaju otvorena pitanja sa državama članicama EU, a u našem slučaju to je Hrvatska. Znači, procesuiranje odgovornih za ratne zločine je obaveza države prema domaćem i međunarodnom pravu, zadatak u procesu pristupanja EU i moralni dug prema žrtvama.”

Izvor: Vijesti