Nažalost, očinstvo je često ostavljeno po strani u popularnim medijima u kojima su tate i očevi češće prikazani kao glupi idioti nego dobri očevi (sjetite se Homera Simpsona ili bilo koje reklame za neki proizvod za čišćenje).

Očevi koji su nasilni, odsutni, apatični mogu biti nevjerovatno štetni za djetetov pogled na samog sebe i za njegov odnos prema spoljašnjem svijetu. Pozitivna očinska figura, međutim, može da omogući da dijete ima pravilno shvatanje sebe, podršku i najznačajnije – ljubav.

U nedavnoj prošlosti, ratovi i posao su ometali tradicionalne porodične odnose, posebno u zapadnim društvima. Svjetski ratovi su značili da su cjelokupne generacije djece rasle bez očeva. Oni očevi koji su se vratili sa ratišta, često nisu bili prisutni na zdrav način u životima svoje djece, jer su patili od PTSD (sindrom post-traumatskog poremećaja) i drugih mentalnih zdravstvenih izazova.

Kako se industrijalizacija zemalja uvećavala, postajući bazirana na informacijama i materijalnim dobrima, muškarci su počeli duže da ostaju na poslu, imajući sve manje vremena da budu sa djecom. Umjesto da djeca u određenom dobu rade u porodičnim poslovima, radili su druge stvari propuštajući priliku da rade sa svojim očevima, uče od njih i budu u njihovoj blizini.

Dok se nešto od ovog srećom mijenja, postoji opasnost današnjeg svijeta u kome djeca odrastaju pored TV-a, raznih društvenih mreža, tako da za brigu o djeci i porodici oba roditelja moraju da rade da bi stekli sredstva za plaćanje vannastavnih aktivnosti svoje djece čime žele da ispune njihove živote.

Imajući sve ovo na umu, nije ni čudo što tako malo ljudi u današnjem društvu ima vremena za odnose sa Bogom.

Isus Hristos je opisivao Boga kao svog Oca. To je slika koja pokazuje bliski odnos i brigu. Međutim, naša percepcijja zemaljskih očeva može obojiti našu percepciju nebeskog Oca. To može biti pozitivno, ako imamo lijepa osjećanja prema našem ocu, i može da nam pomogne da shvatimo Božju ljubav. Međutim, može da bude i teško. Dozvolite mi da podijelim sa vama lični primjer.

Moj otac

Kao djetetu, vrijeme i pažnja koju mi je moj otac posvećivao bila je kao zlato. Prilika da se dobacujemo loptom ili šutiramo jedan drugome loptu bilo je prava stvar. Često bismo posmatrali utakmice na TV-u zajedno, komentarišući poteze takmičara. Za vrijeme raspusta, zajedno bismo se kupali u bazenu ili na plaži preskakali talase. To su zaista predivne uspomene.

Sjećam se jednog njegovog telefonskog poziva, ubrzo nakon što sam napustio dom i otišao na koledž. Jedan naš bliski porodični prijatelj je izgubio u nesreći svog sina. Tata je završio telefonski poziv rekavši koliko me voli i koliko je bio ponosan na mene. Te njegove riječi ljubavi su mi u tom trenutku više značile nego bilo šta na svijetu. Zaista sam bio blagosloven što imam takvog oca punog ljubavi.

Kad sam odrastao, moj odnos sa ocem se mijenjao dok sam pokušavao da krenem u svoj život i uspostavim svoju samostalnost. Različito razmišljamo, upotrebljavamo različite vještine u svojim poslovima. Ja nikad ne bih mogao da bavim onim što on radi i smatram da on isto misli o meni.

Živeći u različitim državama, to je značilo da sam podsvjesno, polako dozvoljavao da razdaljina među nama raste. Često, dok razgovaramo, postavljao bi mi pitanja o kojima ne želim da razgovaram. Tako da sam izbjegavao da ga zovem.

Ono što saznajem kako postajem stariji je to što sam se zgražavao njegovim upadanjem u moju zonu slobode, implikacijama njegovih pitanja i moje neodgovaranje, a tata je samo pitao iz ljubavi i iskrene zabrinutosti. On je govorio iz svog znanja i većeg iskustva – nešto što nisam mogao da vidim sa svoje tačke gledišta. Mrzio sam odvojenost i nedostajala mi je bliskost sa njim, ali je teško bilo ponovo uspostaviti odnos, prije nego što bi se suočio sa stvarima za koje znam da bi me pitao.

Otac na nebu

Primijetio sam da moj odnos sa Božanskim Ocem može biti sličan. Plašimo se pitanja koje nam Bog postavlja, pa zato izbjegavamo da razgovaramo sa Njim. Može se desiti da se osjećamo krivi, nevrijedni i pokušavamo da popravimo stvari u našem životu da bismo se osjetili dostojni da Mu priđemo.

Biblija opisuje nebeskog Oca koji se brine o svakom pojedincu, koji čak zna broj dlaka na našoj glavi. „A vama je i kosa na glavi sva izbrojana.“ (Matej 10,30). Bog je opisan kao Onaj koji nam želi najbolje. „Kad dakle vi, zli budući, umijete dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetog onima koji ištu u Njega?“ (Luka 11,13).

To je veoma značajno jer ono što vjerujemo (ili ne vjerujemo) o Bogu će prožimati svaki dio našeg života i prakse. Naše shvatanje Boga može biti nevjerovatno ohrabrujuće ili štetno, kako za nas, tako i za naše bližnje, bez obzira da li se deklarišemo da vjerujemo ili ne vjerujemo u Njega.

Ako Boga vidimo kao striktnog, strogog sudiju, slično ćemo se ponašati prema drugima. Ako Boga doživljavamo kao ljubaznog, brižnog Oca, koji nam održava i daje život, pružajući nam sve za našu dobrobit, iako Njegove načine ne razumijemo uvijek, ali znamo da On ima našu dobrobit uvijek na umu, tada ćemo se ophoditi prema drugima (i sebi) sa više saosjećanja. Biblija izjavljuje da su ljudi stvoreni po Božjem obličju, što znači, da je svaka osoba dragocjena.

Jedna značajna tema koju su Hristovi učenici iznosili, a apostol Jovan sročio, jeste ta da je Bog ljubav. Jednostavno je tako. To je slika Boga koju svijet treba da upozna.

Možda je vaš zemaljski otac pao daleko na dno u vašem životu. Možda imate bolne uspomene i traume. Možda mislite da je Bog daleko, da ne brine, ili da je ljut na vas i želi da vas kazni. To nije moje iskustvo i doživljaj Boga. Vjerujem da nas Bog zaista voli i želi ono što je dobro za nas. Za razliku od nekog zemaljskog oca, Bog nas neće odbaciti niti napustiti. Pružite Bogu danas priliku. Pozovite Ga da bude vaš Otac i On će se odazvati.

Džerod Stekelrot je urednik časopisa „Znaci vremena“ i otac djeteta od 1,5 godine. On piše iz Sidneja, Australije, gde živi sa suprugom i ćerkom

Izvor Život i Zdravlje