Juče se obilježila 32.godišnjica, napada na taj hrvatski grad u našem susjedstvu, no koliko sam primijetila, minoran broj medija sjetio se, pomenuti ovaj zločin, za koji je kriva Crna Gora.

Mediji, posebno portali prednjačili su sa temama pjevačica, odnosno kako je nastala koja pjesma, te kojemu pjevaču je kćerka diplomirala. Sve su to teme za poštovanje ali za neke žute ili periferne rubrike.

Zaboraviti događaj u kojemu su ljudi ginuli, kuće se palile, kralo se zlato, demolirala istorijska obilježja… pitam se što je sa našim novinarima!?

Priča o toj krvavoj najezdi na Dubrovnik, nije trebao biti podstrek na mržnju već naprotiv, biti opomena zbog budućnosti i buduće saradje.

Tog 1.oktobra 1991. godine, grad pod zaštitom UN-a kao dio svjetske baštine, odsječen je tada od ostatka Hrvatske i svijeta, dok je razaran tokom višemjesečne opsade iz vazduha, kopna i mora. Zbog ratnih zločina na Dubrovačkom ratištu, pred Haškim tribunalom, general JNA Pavle Strugar, osuđen je na sedam i pol godina zatvora, admiral JNA Miodrag Jokić na sedam, dok je optužnica protiv kapetana JNA Milana Zeca i Vladimira Kovačevića Ramba povučena.

Zvanično objašnjenje vlasti Crne Gore je da nisu imali nikakvu nadležnost tokom napada na Dubrovnik, te da je sve koordinirano i naređivano iz političkog i vojnog vrha u Beogradu.

Navodni motiv zločina bio je, tvrdnja da Hrvati žele ‘vratiti’ djelove crnogorske teritorije, konkretno Boku Kotorsku, i da su s tim ciljem nagomilali oko 30.000 vojnika na granice sa Crnom Gorom, koju će svakog časa napasti.  

Takođe, pitanje individualne odgovornosti se nije nikad pokrenulo, kako bi se kaznili odgovorni za stradanja brojnih žrtava u Dubrovniku. Napad koji je bio besmislen ni nakon tolikog godina nije rasvijetljen i nije dobio pravi epilog na sudu. Sadašnji predsjednik Vlade Dritan Abazović skoro je izjavio, da je prilikom popisa imovine Aerodroma Crne Gore pronađena oprema za koju se sumnja da je ukradena sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi 1991-1992. godine.

Tim povodom je Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici formiralo predmet.

Sudski krajnji rezultati i nakon trideset i kusur godina, očekuju se da bi konačno Crna Gora kao agresor u tom suludom činu ispravila, makar pravno svoje greške. Kako ratni zločini ne zastarijevaju, mora se znati činjenica, da neriješeni zločini sami po sebi predstavljaju teret kako za društvo, tako i za oštećene u tim postupcima.

Podsjetimo,za vrijeme opsade Dubrovnika, ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 vojnika, dok je više stotina njih ranjeno.

Prognane su 33.000 osoba i uništen je 2.071.objekat.

Ono što mogu kao građanka Crne Gore, učiniti samostalno jeste pjesmu, autora stihova "Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče" Marka Popovića, priložiti kao znak željenja i kajanja, za ono što su uradili naši nesavjesni dražavnici.

Hristina Janković, Kodex