Odumiranjem sela i raseljevanjem sjevera, umirale su i stare vodenice, pa ih ni na području Bihora, gdje gdje Adrović ima veliko poljoprivredno gazdinstvo, danas nema čak ni jedan porirodni mlin.

Adrović je Portalu RTCG nedavno ispričao kako već deset godina ima projekat za izgradnju malenog mlina na vodeni pogon, koji bi istovreno proizvodio i struju za potrebe mlina i eko restorana, ali da nije obezbijedio sredstva za tu ideju. Jednom stanovniku iz beranskog sela Dapsiće upravo je ova ideja uspjela, i danas je vjerovatno jedini koji ima prirodni mlin, proizvodi struju za svoje potrebe, i melje brašano na prirodni način. I na toj malenoj Dapsićkoj rijeci, po svjedočenju mještana ovog sela, postojalo je čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno, dok danas nema ni jedne. 

Ovaj poljoprivrednik je ranije objasnio kako se u njegovom mlinu u Dapsiću sto kilograma žita se samelje za tri sata, dok električni mlinovi to urade znatno brže, ali zato  kvalitet brašna nije isti. „Ovdje se radi o posebnoj tehnologiji koja garantuje visok kvalitet.

Sistem je tako podešen da se vodenički kamen okreće ustaljenom sporijom brzinom kako se žito prilikom mljevenja ne bi previše zagrijavalo. Uz to, takozvane trice se odvajaju posebno, tako da dobijamo brašno koje u sebi nema nikakvih nepotrebnih sastojaka“ – ispričao je ranije taj proizvođač zdrave hrane. On je vjerovatno i jedini u čitavom ovom kraju koji je uspio da obnovi proizvodnju brašna mljevenjem žita na prirodnio način, dok su od tradicionalnih vodenica odoljela još samo samo tri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje još uvijek pokreće voda sa Rakovačkog vrela. Ove vodenice opstale na vrhu sela, na čak hiljadu metara nadmorske visine.

One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića. Nekada je, kako pričaju stariji mještani, tu bila i četvrta vodenica, bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i preselila u prošlost. Seljani tvrde da je upravo Rakovačko vrelo privuklo Trešnjevce da prije nekoliko vjekova nasele taj prostor, da tu formiraju jaka gazdinstva i organizuju život. Oni pričaju da je to vrelo oduvijek bilo njihova voda života, koja je pokretala mlinove i natapala oranice u prečniku od preko dva kilometra. Mještani navode, međutim, da vodenice na Rakovačkom vrelu ni izbliza ne rade kao nekada. Kažu da samo rijetki Trešnjevci dođu da samelju brašno, i da se na prstima mogu prebrojati oni koji su ostali vjerni tradicionalnim djelatnostima. Stanovnici ovog andrijevičkog sela, gdje su posljednja tri mlina u Goronjem Polimlju, ističu da su Rakovačko vrelo i njihove vodenice posjećivali brojni turisti, pisci, putopisci, umjetnici, znani i neznani.

Prisjećaju se da je ovdje dolazio i Mihailo Lalić, koji je rođen u susjednom selu Trepča.

“Lalić je ovdje često boravio. Divio se ovoj vodi i pretakao je u svoja književna djela. Tako je Lalić ovjekovječio ovo mjesto. On je u svojim djelima nagovijestio ovu tišinu, ukazujući na naše vječite seobe i podjele koje, nažalost, i danas traju” – pričaju mještani. Oni kažu da Rakovačko vrelo, po mnogo čemu, može da predstavlja turističku atrakciju.Upravo zbog svega toga mještani Trešnjeva i još tri sela pobunili su se pri prvoj najavi  gradnje malih elektrana na Gradišnici i Trepačkoj rijeci, u strahu da će bez vode ostati i ovo vrelo, ispod kojeg se nalaze još uvijek funkcionalne tri stare vodenice.

I uspjeli su da spriječe investitora koji je već imao planove za malu hidroelktranu. Takozvanih čuvara mlinova i tradicionalne proizvodnje, koja je u razvijenom svijetu trend, ipak je premalo. Tri preživljavju u Trešnjevu, jedna obnovljena u Dapsiću, i planovi za izradnju još jedne u Vrbici, do ko zna kokiko vodotoka na tom području. Ali su zato vode na sjeveru napali su tajkuni koji gradnjom malih elektrana remete vodotoke i izvorišta rijeka u Gornjem Polimlju. 

Mnoge od sadašnjih malih elektrana na području Berana i Andrijevice, napravljene su na rijekama gdje je nekada bilo desetine prirodnih domaćih mlinova. A sve je manje poljoprivrednika poput Avdula Adrovića ili onog iz Dapsića, koji proizvode domaće i melju ga ili imaju želju da to rade na tradicionalni način. Potpuno organsko, mljeveno na taj način, i atraktivno upakovano, takvo brašno od svih vrsta žita, bilo bi, sasvim sirugno, prava atrakcija u ljetnoj sezoni, koja na sjeveru ne traje dugo, ali zato treba razmišljati o tome kako pomoći Avdulu i njemu sličnim poljoprivrednicima.

Nema sumnje, da je sigurno za turiste privlačnije sjedjeti negdje pored nekog mlina i eko restorana, nego gledati male hidroelektrane.