“U ozbiljnim parlamentarnim demokratijama to se mjesto ne zove „predsjednik“, nego „sepaker“, a speaker britanskog parlamenta, kad je jednom izabran, ostaje na poziciji dok god ga njegovi birači reizaberu u parlament, bez obzira ko ima parlamentarnu većinu. Naime, od njega se očekuje da bude politički neutralan, a on glasa samo u situaciji kad o jednom glasu ovisi na koju će se stranu „okrenuti“ politička odluka, što je vrlo vrlo rijetko. Iz crnogorskog iskustva, nakon smjene Alekse Bečića s mjesta predsjednika Skupštine, znate koliko može biti uticaj onog ko predsjedava skupštinom”, objašnjava Đenero.

Sjetite se kakve je sve štete CG počinio Strahinja Bulajić
Dovoljno je, ističe sagovornik Analitike, sjetiti se kakve je sve štete Crnoj Gori počinio akter koji se zove Strahinja Bulajić, koji je kao potpredsjednik Skupštine njome upravljao u razdoblju nakon Bečićeve smjene.

“Sa te je pozicije blokirao učestvovanje Crne Gore u združenoj NATO operaciji u Letoniji, onemogućio usvajanje rezolucije kojom bi se parlament Crne Gore pridružio osudi Putinove invazije na Ukrajinu, ali i otežavao proces prenosa vlasti na novu manjinsku administraciju. Isto tako, čak niti to što su operativci ANB znali za njegove tajne susrete s akterima ruskih obavještajnih službi nije bilo dovoljno za njegovu političku eliminaciju, nego je bilo potrebno da hrabri medijski profesionalci, najprije novinari Pobjede, a nakon toga i svi ostali slobodni mediji u Crnoj Gori, uključujući i vaš, o tome obavijeste crnogorsku javnost, i posredno tadašnjeg potpredsjednika vlade zaduženog za nacionalnu bezbjednost, trenutnog tehničkog premijera”, podsjeća Đenero.

Stava je i da Spajić i Milatović, kako kaže, vjerovatno misle da su „inovativno preskočili crvenu liniju”, koju je jasno naznačila američka administracija, za to hoće li ili ne Crnu Goru smatrati državom čija vlada pripada evroatlantskom partnerstvu.

“Ta „inovativnost” se sastoji u davanju nadzastupljenosti protivnicima evropeizma i evroatlantizma u Crnoj Gori, zagovornicima Putinovog totalitarnog režima i alatkama u rukama autoritarnog režima Aleksandra Vučića. Kontrola nad zakonodavnom vlašću, veto pozicija u parlamentu i zastupljenost s četrdeset posto u strukturi vlasti, DF čini ključnom strankom vlasti, a ne „tihim partnerom” u administraciji. A to „tiho partnerstvo” ionako nije osmišljeno za cijeli mandat, nego je najavljeno da bi se nakon rekonstrukcije vlade, koja bi uslijedila šest mjeseci ili godinu nakon formiranja vlade, ono pretvorilo u formalno partnerstvo”, ocjenjuje sagovornik Analitike.

Ni Milatović ni Spajić više neće biti relevantni akteri
Iako je, dodaje Đenero, Spajić izgleda najprije pokušavao odigrati političku igru kojom bi održao vodeću ulogu u stranci, koja se očigledno raspada, i formirati manjinsku vladu s podrškom suverenista i zagovornika europeizma i euroatlantizma i tako politički preživjeti i očuvati strukturu PES-a, to mu je vještom igrom vođenom iz Beograda, posredstvom njegovog rivala u stranci i predsjednika države Jakova Milatovića, onemogućeno i igrama s Demokratama i Aleksom Bečićem, djelovanjem agenturne mreže BIA-e, i naravno neizostavne uloge Crkve Srbije.

“Iako su analogije u politici rijetko produktivne izgleda da bi, da mu je uspjela ta igra, Spajić Milatovića doveo u poziciju nalik onoj Momira Bulatovića. Međutim, unaprijed je bilo jasno da takva igra nema šanse, jer niti Spajić ima političkog dara i instinkta, niti je osoba koja pripada organski ustavnom luku, proevropskom, euroatlantističkom i kosntitucionalističkom političkom krugu u crnogorskoj politici. Raspletom kakav se sada čini vjerovatnim, Vučić je odnio političku pobjedu i priprema teren za to da Crnu Goru u još većoj mjeri nego što je to bilo s Krivokapićevom i Abazovićevom administracijom, pretvori u ekspozituru politike Beograda”, ističe Đenero.

Prema njegovim riječima, ni Spajić ni Milatović više neće biti relevantni akteri.

“Situacija je pomalo nalik situaciji u Beogradu 2012, kada su dva aktera, novi predsjednik Tomislav Nikolić i novi premijer Ivica Dačić, mislili da su gospodari situacije, a igru je u svoje ruke preuzimao novi predsjednik dominantne političke stranke, Aleksandar Vučić, danas neprikosnoveni autoritarni vladar, i u Crnoj Gori se sprema slična situacija“, smatra Đenero.

Kako dodaje, i Milatović, koji je prisilio Spajića na formiranje vlade s besprizornim političkim akterima, i Spajić koji se održao na čelu stranke i vjeruje da će je ojačati kao premijer i nad njom uspostaviti kontrolu, pa time i oruđe dugotrajne vladavine, misle za sebe da su pobjednici ove igre, a u stvari su u igru uveli onog ko će ih pokopati.

„Naravno, riječ je o akteru koji je pod sumnjom da je 2016. godine učestvovao u organiziranju proruskoga državnog udara u Crnoj Gori u vrijeme izbora, s namjerom da Crnu Goru udalji od euroatlantskih struktura. On postaje ovlašćeni predstavnik Putinovog i Vučićevog protivdemokratskog režima u Crnoj Gori, svojevrsni satrap Crne Gore, u vazalnom odnosu prema Moskvi i Beogradu”, izričit je Đenero.

Crvena linija je pređena
Sagovornik Analitike je stava da koliko god, kako kaže, prostodušni Spajić i Milatović misle da su lukavo odigrali igru, crvena linija koju su SAD jasno zacrtale a EU se s njom složila, formiranjem de facto Mandićeve vlasti ona je definitivno pređena.

“Već je administracija Zdravka Krivokapića kompromitirala Crnu Goru u euroatlantskom savezništvu, zahvaljujući tome što je posredstvom tadašnjeg direktora ANB Dejana Vukšića kompromitovao crnogorski sistem nacionalne bezbjednosti. Pogaženi su standardi sertifikacije osoba koje imaju pristup klasifikovanim podacima, imena važnih operativaca ANB, ali i imena njihovih kontakata u partnerskim bezbjednosnim službama, postala su dostupna osobama koje nemaju bezbjednosnim sertifikatima i nikad ih ne bi mogli dobiti, a ti su „izbušili” crnogorski bezbjednosni sistem prema BIA-i, i ruskom SVR-u, koji i danas „nesmetano” djeluju u Crnoj Gori”, napominje Đenero.

Osim kratkog diskontinuiteta kad je dr Savo Kentera pokušao da vrati profesionalni dignitet crnogorskom bezbjednosnom sistemu, od 2021. do danas je, smatra Đenero, na djelu njegovo sistemsko urušavanje.

“Vukšić je, pak, za to urušavanje dobio nagradu od Milatovića, pozicijom savjetnika za nacionalnu bezbjednost, dakle poziciju s koje je moguća daljnja destrukcija sistema nacionalne bezbjednosti i njegovo „uklapanje” u interesne sfere Rusije i Srbije”, kaže on.

Upravo zbog ovih okolnosti, kako dodaje, evroatlantski partneri zahtijevali su od Spajića da u budućoj administraciji njegova stranka preuzme odgovornost za sistem nacionalne bezbjednosti, a kao što vidimo, sada je aranžman da ta mjesta dobije Bečićeva stranka, koja je imala ogromnu ulogu u pripremanju ovog aranžmana vođenog iz Beograda, koji je doveo Andriju Mandića u poziciju stvarnog gospodara Crne Gore. 

“Neki moji crnogorski prijatelji pomalo cinično ocjenjuju da je ovo što se događa strašno, ali da je dobro da ljudi konačno vide kuda vodi takva politika. Protivdemokratske politike, znamo to iz iskustva iz tridesetih godina, mogu doći na vlast demokratskim izborima, ali njihova vlast nije ograničena mandatom od četiri godine, i oni ne bivaju smijenjeni demokratskom procedurom. Nekad se to postizalo potpunim razaranjem političkih institucija i parlamentarizma. Današnji protivdemokratski režimi razaraju institucije i političku stranačku konkurenciju, ali zadržavaju formu obesmišljene parlamentarne strukture, koja samo fasadom prikriva samovlašće pojedinca ili vladajuće klike”, ističe Đenero. 

Smatra i da ovakve strukturne promjene poništavaju demokratske tekovine i kad je riječ o pravnoj istoriji i kad je riječ o međunarodnim asocijacijama. 

“Od srca se nadam da nisam u pravu kad u ovome što se danas dešava u Crnoj Gori prepoznajem paralele s neoradikalskim preuzimanjem vlasti u Srbiji 2012. godine i kad se bojim da su strukturne promjene koje su se dogodile „ireverzibilne”, naglašava Đenero. 

Mandić i Knežević neće odustati od svojih programa

Osvrnuvši se na sporazum koji mandatar Spajić namjerava da potpiše s budućim konstituentima vlasti, Đenero podsjeća da je predizborna kampanja proces komunikacije političkih elita i biračkog tijela. To je, kako dodaje, svojevrsno sklapanje ugovora u kojem građani daju kredit svojim glasom, a stranke se obvezuju da će, ako dođu u poziciju da učestvuju u vlasti ili utiču na vlast, sprovoditi ono što su obećali biračima. 

“Takozvana ZBCG je u svojim predizbornim projektima bila otvoreno protiv EU i članstva Crne Gore u NATO savezu, protivila se priznanju Kosova od strane crnogorske države, zagovarala je podršku Rusiji u agresiji na Ukrajinu, a ne sprovođenje zajedničkih evropskih politika prema totalitarnom režimu Putina, negirala je genocid u Srebrenici… To su obaveze koje su Mandić i Knežević preuzeli prema svojim biračima, a vjerovatno i prema onima koji su finansirali njihovu kampanju”, ukazuje on. 

Mnoge političke stranke, kako naglašava, imaju manifestni i latentni politički program. 

“Potpisivanjem besmislenog papira, koji je pripremio Spajić, Mandić i Knežević neće odustati od svojih programa, samo će ih premjestiti iz ladice manifestnih u ladicu latentnih. O pravoj strukturi interesa i vrijednosti više govore profili aktera koji oblikuju neke politike, nego ono što su ti akteri potpisali. Profil Nove srpske demokatije i takovanog ZBCG, zato ne određuje nekakav potpis na dokument o zagovoru članstva u EU i važnosti euroatlantskog identiteta”, smatra Đenero. 

Takvu obavezu je, podsjeća sagovornik Analitike, bio spreman da potpiše i Putinov ukrajinski lakej Viktor Janukovič, ali je svejedno pokušao da opstruira stupanje na snagu Sporazuma o slobodnoj trgovini i pridruživanju Ukrajine s EU, što je izazvalo građansku revoluciju na Majdanu. 

“O namjerama Andrije Mandića kao budućeg kontrolora vlasti u Crnoj Gori ne govori ništa eventualni potpis pod beznačajan Spajićev dokument, ali govori optužnica za učestvovanje u državnom udaru. O njegovoj stranci ništa ne govori isprazna protivkorupcijska i „protivmafijaška” retorika, ali govori ono što je radio njegov gradonačelnik Budve Milo Božović, funkcioner Nove srpske demokratije. O toj budućoj politici ne govori ništa formalno priznavanje crnogorskog evroatlantizma, ali govori ono što je radio njihov visoki funkcionar Strahinja Bulajić, preuzimajući uputstva od agenata Putinovog SVR-a”, podvlači Đenero. 

Uprkos bojkotu popisa proces može biti sproveden 

Komentarišući predstojeći popis stanovništva u našoj zemlji, Đenero ističe da je za Crnu Goru veoma opasna stvar to što popis nije statistička, nego politička operacija. 

“Kad ozbiljna politička organizacija, kakav je DPS, javno upozori na uticaj agenture BIA na Monstat, stvar je zabrinjavajuća. Kad v.d. predsjednika stranke na novinarsko pitanje o agentu BIA u Monstatu odgovori i da nije riječ o jednom, nego o više njih, situacija je još ozbiljnija”, ističe Đenero. 

Popis stanovništva je, ukazuje on, politički osjetljiv, pokreće ga administracija koja nema politički legitimitet, pripreme su netransparentne i vjerovatno obavještajno kompromitovane, a uticaj rezultata tog popisa biće dugoročan i, kako kaže, možda nepovratan.

„Čini mi se, međutim, da je bojkot krajnje opasan i neizvjestan scenario, te da može imati više negativnih nego pozitivnih učinaka. Naime, nije isključeno da će uprkos bojkotu proces biti sproveden, a da će onda biti potrebno samo manje ili nimalo friziranja dobijenih rezultata. U Hrvatskoj je 2021. sprovođen popis stanovništva, koji je bio politički osjetljiv samo u jednom aspektu, u pitanju udjela srpske nacionalne manjine u sastavu stanovništva. Srpska manjinska stranka izborila se za to da ljudi bliski njoj učestvuju u popisu kao popisivači, barem na području koje je važno za tu manjinu”, navodi Đenero. 

On dodaje da je udio pripadnika srpske manjinske zajednice opao ispod 3 %, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, srpska zajednica izgubila bi pravo na tri parlamentarna zastupnika i njena parlamentarna reprezentacija bila bi svedena na jednog zastupnika. 

“Popis je pokazao udio srpske zajednice od 3,2 posto u korpusu hrvatskog stanovništva, i pravo na tri zastupnika je „preživjelo”, barem za narednih deset godina. Osim toga, osjetljivo je bilo i pitanje zastupljenost srpske zajednice u Vukovaru, gdje je broj pripadnika manjine opao ispod 33 %, pa je ta zajednica izgubila pravo na dvojezičnost u tom gradu. Činjenica da su među popisivačima na kritičnom području bili i pripadnici srpske zajednice, popisu je dala vjerodostojnost, i nijedan od dva „osjetljiva” podatka niko nije dovodio u pitanje. Tako je statistika postala više tehničko, a manje političko pitanje”, zaključuje Đenero.

Izvor: Analitika