Mladić se, u pratnji svog mlađeg rođaka i rođake, udaljio kroz uski prolaz, stazom između manastira i naselja Medovina. Sat kasnije, kada je sve utihnulo u Medovini, došao je do Bolnice ,,Danilo I“ gdje su ljekari pokušali da saniraju tešku ranu lijeve ruke i ramena.

ZAVJERA ĆUTANJA

Ovo turobno svjedočanstvo, koje otkriva kako su pojedini policajci tog teškog dana na Cetinju kršili profesionalni i ljudski kodeks, ne postoji, ni u naznakama, u policijskom izvještaju povodom masakra na Cetinju 12. avgusta 2022. godine.

Ni u ,,Zapisniku o utvrđivanju okolnosti upotrebe sredstava prinude“ koji je 26. avgusta sačinila Komisija MUP-a u sastavu Dušan Baković kao predsjednik, te Saša Rakočević, Dejan Živković i Milena Pajović kao članovi tog ad hoc formiranog organa. Nema pomena o zastrašujućem svjedočanstvu ni u ,,Mišljenju o zakonitosti i okolnostima opravdanosti upotrebe sredstava prinude“ koje su prezentovali MUP i Uprava policije. A morao je biti analiziran postupak pripadnika interventne grupe CB Nikšić ispred Cetinjskog manastira, jer su za to postojali svi potrebni podaci. Prema pouzdanim informacijama Pobjede, zapisnik o ponašanju neimenovanog nikšićkog policajca ispred Cetinjskog manastira sačinila je policijska službenica Odjeljenja bezbjednosti sa Cetinja, tri dana nakon masakra. Sačinjena je i kopija zapisnika u kojem je zabilježeno svjedočenje ranjenog mladića, a sve je proslijeđeno Komisiji MUP-a i Upravi policije.

Ništa od toga nije ušlo u policijski izvještaj, nije upoređivana službena zabilješka i zapisnik. I to nije omaška ili slučajni propust. Dva dokumenta, koji su dio zajedničkog izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije, sačinjena su uz svjesnu namjeru da se prikrije pogrešan lanac komande, da se sačuva odgovornost vrha policije i da se ne otkrije istina o neprofesionalnom i neljudskom ponašanju pojedinih policajaca 12. avgusta 2022. godine.

Dokaz da je sve napravljeno kao plansko zataškavanje otkrivaju i detalji iz teksta policijskog izvještaja čiji su djelovi prvi put prezentovani javnosti u istraživačkom novinarskom serijalu ,,Masakr odgovornosti“ na TV E, autorki Svetlane Đokić i Milice Babić.

TRAGOVI PRIKRIVANJA

Tada je otkriveno da se u policijskoj informaciji napominje da je 7. avgusta na Cetinje, kao ispomoć, upućeno 15 pripadnika interventnih jedinica iz centara bezbjednosti Nikšić, Bijelo Polje i Berane, sve ,,u cilju sprečavanja narušavanja javnog reda i mira, sprečavanja eventualnih sukoba i incidenata zbog postavljanja državnih zastava na manastiru“ . Pobjeda je u tekstu od 21. oktobra citirala dio koji se odnosi na minute nakon prvih saznanja o pucnjavi u naselju Medovina. Tada je dežurni starješina na Cetinju radio-vezom izdao naredbu, u 15.30 sati, pripadnicima Interventne jedinice iz Nikšića ,,da napuste obezbjeđenje manastira i zauzmu poziciju duž Ulice Novice Cerovića“, da se ne bi dozvolio pristup građanima i ,,ne dozvoli izlazak naoružanog lica prema centru Cetinja“.

I tu se završava opis djelovanja Interventne jedinice iz Nikšića. Nije poznato što su četvorica pripadnika radila ,,duž Ulice Novice Cerovića“ i kako je moguće da su - tokom pucnjave koja je trajala punih 48 minuta – sve metke u pravcu ubice Vuka Borilovića uputila samo tri saobraćajna policajca sa Cetinja.

Da li je moguće povjerovati da pripadnici Interventne jedinice iz Nikšića, obučeni za djelovanje u vanrednim situacijama, nijesu imali priliku da opale makar jedan metak iz svojih pištolja? Kako opravdati neukazivanje pomoći, za sada neimenovanog, nikšićkog policajca ranjenom mladiću na platou ispred Cetinjskog manastira?

Brojna pitanja, koja se roje i četrnaest mjeseci nakon masakra na Cetinju, i dalje su bez odgovora.

Nepoznato je i zbog čega su pripadnici Sektora policije za posebne jedinice iz Podgorice, pod komandom načelnika Miloša Rakonjca, kao i Interventna grupa CB Budva, pod komandom Nikole Terzića, stigli na lice mjesta - tek kada je Vuk Borilović bio lišen života.

Iako su obavještenja o dešavanjima u naselju Medovina dobili već u 15.35, policajci iz Budve su stigli do Medovine tek u 16.20, jer ih je, za sada, nepoznati starješina uputio da obezbjeđuju raskrsnicu kod Zavale u Budvi.

U policijskom izvještaju čak se i ne pominje kada je grupa ,,specijalaca“ iz Podgorice, na čelu sa Rakonjcem uopšte došla na Cetinje. Očito je da su se aktuelni policijski čelnici - zaključno sa njegovim ličnim prijateljem, odlazećim ministrom unutrašnjih poslova Filipom Adžićem – svojski potrudili da istina nikada ne dopre do crnogorske javnosti.

REKONSTRUKCIJA KOJA TO NIJE

Detalji policijskog izvještaja otkrivaju kako se traljavo obavljala rekonstrukcija o dešavanjima 12. avgusta.

U posebnoj stavci policijskog izvještaja (7.3 video-zapisi) konstatuje se da je policijski službenik, tokom uviđaja, obišao ,,kuće Borilovića, kao i okolne objekte i prostor“ da bi provjerio da li ima instaliranih kamera za video-nadzor. Ustanovljeno je da video-nadzor postoji samo na objektu Vladinog doma i zgradi Bogoslovije Srpske pravoslavne crkve.

- Uvidom u dostavljene snimke izuzete sa objekata Vladinog doma i Bogoslovije od strane privrednog subjekta koji sa bavi poslovima zaštite, SAB Security Montenego, koje je preuzeo službenik OB Cetinje, Komisija konstatuje da je vrlo malo snimljenog materijala od koristi – zaključuje se, između ostalog, u policijskom izvještaju u koji Pobjeda ima uvid.

Na osnovu toga se može zaključiti da su policijski istražitelji pregledali snimke samo sa dvije nadzorne kamere i to samo u intervalu od 14.55 do 16.30 12. avgusta, na osnovu čega su zaključili da su dva policijska vozila stigla do naselja Medovina, prvo u 15.26, drugo u 15.29 sati.

SAKRIVANJE ISTINE

Ove informacije govore sa koliko je nestručnosti obavljana rekonstrukcija dešavanja tog kobnog dana. Ukoliko su istražitelji zaista imali namjeru da rastumače postupke i ponašanja raznih aktera, bilo je neophodno izuzeti snimke sa nadzornih kamera u dužem intervalu, a ne samo pomenutih 95 minuta.

Zvuči nevjerovatno i podatak da policijski istražitelji, kako se može nepobitno zaključiti iz izvještaja, nijesu izuzeli snimke sa nadzornih kamera koje se nalaze na Cetinjskom manastiru. I to od jutra, zaključno sa okončanjem pucnjave. Tada bi se mogle potvrditi ili negirati priče da je ubica Borilović dolazio tog jutra do vrata Cetinjskog manastira. Moglo bi se, takođe, pregledom snimaka nepobitno utvrditi da li su pripadnici Interventne jedinice iz Nikšića postupali po naredbi dežurnog starješine, ali bi se saznalo više i o ponašanju dvojice policijskih službenika koji su, po instrukcijama, ostali u blizini policijskog kombija parkiranog na platou ispred manastira.

Ništa od toga nije urađeno. Četrnaest mjeseci nakon tragedije na Cetinju, jasno je da svi napori vrha policije vode samo u jednom pravcu – da se istina nikada ne sazna i da niko ne odgovara zbog pogrešnog postupanja, loše procjene ili nepostupanja u skladu sa zakonskom obavezom i moralnim kodeksom.

Tako se, iz dana u dan, ponovo povređuju rane porodica žrtava, uz prećutnu saglasnost visokih državnih funkcionera Vlade Dritana Abazovića