Komarci su hladnokrvna stvorenja, što znači da se njihova tjelesna temperatura mijenja sa okolinom. Kako temperature padaju, oni postaju manje aktivni i mogu uginuti ako je temperatura preniska.

Ali određene vrste komaraca koriste neku vrstu antifriza u svojoj krvi da bi izdržale niže temperature. Ta supstanca im pomaže da prežive temperature čak i do minus 50 Celzijusa i ove vrste mogu da ostanu tokom cijele zime čak i na Arktiku.

Druge vrste komaraca mogu hibernirati tokom zimskih mjeseci. Tako nekada mogu da prežive i vrlo niske temperature i onda se aktiviraju na proljeće kada temperature počnu da rastu.

Dok pojedini preživljavaju tako što se tokom hladnih perioda sklanjaju na tople lokacije. Mogu naći sklonište u kućama, štalama ili čak ispod kamenja gdje su temperature umjerenije.

Međutim, kada temperatura padne ispod 10 stepeni Celzijusa, većina komaraca postaje uspavana i usporena, a ako temperatura padne ispod sedam stepeni, i to potraje neko vrijeme, dolazi do njihove smrti.

Osim povoljne temperature, komarcima je potrebno dovoljno vlage da bi preživjeli, a smeta im i vjetar, posebno onaj hladan. Ukoliko u svojoj misiji pronalaženja skloništa ne uspiju, umiru, ostavljajući za sobom jajašca koja čekaju toplije dane da se izlegu i da daju novu generaciju.

Teško je povjerovati da ova stvorenja krhkog izgleda mogu da prežive niske temperature. Džej Tarner Brejkli, koji je posjedovao plantažu brusnica u Nju Džerziju, još početkom 20. vijeka je proučavao ponašanje komaraca na hladnoći.

Prema riječima entomologa Džona B. Smita, „gazio je po močvarama i tokom nevremena i snijega, oluja i kiša, kako bi prikupljao uzorke i posmatrao ih, nakon čega ih je slao entomolozima koji su te nalaze razvrstavali po katalozima i objavljivali izvještaje na osnovu njegovih podataka“, prenosi Nacionalna geografija.

Tako je otkrio i novu vrstu sa jedinstvenom strategijom preživljavanja, ali je takođe pronašao i opisao stotine običnih odraslih komaraca koji hiberniraju i ostaju živi i zdravi usred zime u Nju Džerziju.

On je prvi shvatio da komarci da bi preživjeli hladnoću, tokom ulaska u hibernaciju zauzimaju položaj koji je nazvao „čučanj u hibernaciji“ – što znači da su maksimalno savijali noge i privijali tijelo blizu površine na kojoj su se nalazili. Oni na ovaj način najvjerovatnije pokušavaju da apsorbuju toplotu sa površine na kojoj se nalaze.

S druge strane, kako im ljudska krv u takvim uslovima nije lako dostupna, oni u jesen prelaze na hranu sa više šećera – kao što je trulo voće – i u tom periodu mogu udvostručiti svoju težinu.

„Sniježni komarci“, kojih ima nekoliko različitih vrsta, ne hiberniraju, već se oslanjaju na različite tehnike preživljavanja. Od kojih je svakako najintersantniji Vieomiiia smithii, koji provodi zimu smrznut u ledu u listovima biljke. Ovi komarci su takođe jedni od rijetkih koji ne ujedaju ni ljude, ni životinje.