Svođenje jednoga crnogorskog pisca na pjesnika agitatora kulture druge države, svođenje njegova univerzalnoga djela na angažovano srbovanje, svođenje pjesnika slobode na promotera nekakvoga kosovskoga zavjeta koji je arhaična verzija današnje Vučićeve ideologije, promocija šovinizma i negacija svega što se ne uklapa u velikosrpsku interpretaciju njegova djela, vađenje iz naftalina stihova koje je falsifikovao Ljubomir Durković-Jakšić i sl. – obilježje su većine svečanosti organizovanih u raznim crnogorskim gradovima kojima su defilovali mračnjaci što su stasavali 90-ih godina i njihov današnji šovinistički podmladak.

Ko je svemu tome svjedočio mora se pitati kako to crnogorska opozicija pristaje na pregovore s vlastima oko tobožnjih fer uslova za održavanje popisa kad ta ista vlast više i ne krije bezrezervnu podatnost Vučićevim interesima. Ako im „njegošolozi“ ove vlasti nijesu to pojasnili, demonstrirao je to crnogorski predśednik Milatović uživanjem u ponižavanju pred srpskim šerifom Vučićem koji na beogradskome sajmu vina nije promovisao vino, nego činjenicu da na čelu Crne Gore ima novoga besprizornog potrčka.

Crnogorska opozicija, ako računa na svoj opstanak u političkome životu, ne bi nakon kobne podrške Abazovićevoj Vladi smjela napraviti novu fatalnu grešku – da prihvati održavanje popisa stanovništva u ovakvome društvenom ambijentu. Sve i da crnogorski premijer Spajić ima iskrene namjere u pregovorima koje vodi s opozicijom i predstavnicima manjinskih nacionalnih zajednica, u što je na osnovu dosadašnjega njegova učinka više no naivno vjerovati, ni on sâm ne može skriti činjenicu da mu se snaga autoriteta u novoj Vladi mjeri s onom koju je imao Zoran Lilić za Miloševićeva vakta.

S druge strane, Vučićeva posluga s nestrpljenjem križa dane na kalendaru do početka popisa, kao nekad vojnici pred istek vojnoga roka, što je prikazano na In4S-u kroz naslov „Još 14 dana do popisa“. Ne bi se ta posluga toliko radovala da joj unaprijed nije poznato da će postići što je naumila. A što je naumila – to je nedavno definisao portparol Srpskoga sveta Aleksandar Raković: „Potpuno sigurno mogu da vam kažem da će Srbi biti većina u Crnoj Gori nakon ovog popisa, ako ga se održi, relativna većina po nacionalnosti i apsolutna većina po jeziku“.

Za postizanje toga cilja uvedena su i dva pitanja koja se odnose na jezik – jedno se odnosi na „maternji jezik“, a drugo na „jezik kojim lice uobičajeno govori“. Koliko je statistički ta distinkcija potpuno irelevantna, toliko je i besmislena i u stvarnosti neutemeljena. Ako se zna da su i crnogorski i bosanski i hrvatski i srpski u lingvističkome smislu jedan jezik s četiri zasebna standarda koja su usvojila države u kojima su u upotrebi, ako se uz to zna da među govornicima u Crnoj Gori (osim, naravno, govornika albanskoga i romskoga jezika) nema nikakvih razlika koje su uslovljene njihovim nacionalnim opredjeljenjem, onda uvedena distinkcija u ovakvim društvenim uslovima može biti skopčana samo s dodatnim sluđivanjem stanovništva radi postizanja cilja koji je Raković saopštio.

Nema sumnje da je cilj ovoga popisa smanjiti broj govornika crnogorskoga jezika makar se oni ne izjasnili da govore srpski nego koji drugi štokavski jezik. No ne treba prevelika pamet da bi se zaključilo da će do narednoga popisa na red doći i oni koji se nacionalno ne iskazuju kao Crnogorci, jer ni za koga od njih u davno definisanoj homogenoj Srbiji neće biti mjesta. Stoga prioritet političkih predstavnika manjinskih naroda mora biti istovjetan s onim što ga zastupaju partije s kojima su bili u predreferendumskoj koaliciji. Možda ovaj popis može pokazati nešto veći procenat bošnjačkoga ili albanskog korpusa u ukupnome broju stanovnika, što bi partijski gledano moglo donijeti korist političkim predstavnicima Bošnjaka i Albanaca. No dugoročno gledano, kad se (negativno) riješi crnogorsko pitanje, ta će se stranačka korist pretvoriti u štetu nacionalnoga korpusa koji te stranke predstavljaju.

Da je fokus ovoga popisa, već najavljenoga kao prvi legitiman popis u Crnoj Gori, smanjenje broja nacionalnih Crnogoraca i govornika crnogorskoga jezika, to je mogao zapaziti i neupućeni posmatrač na proputovanju kolima kroz Crnu Goru okićenu bilbordima sa znamenitim Srbima od Tesle do Ajnštajna.

Čak je i zloglasni portal In4S, na kojemu se negira genocid u Srebrenici („Hiljadu puta ponovljena laž postaje Srebrenica“) i gaji govor mržnje prema svim nesrbima prije nekoliko dana među udarne vijesti smjestio saopštenje Matice Bošnjaka u kojemu se muslimani pozivaju da se izjasne: nacija – Bošnjak, vjera – islam, jezik – bosanski, te da ne nasijedaju na „karadačke plaćenike“ koji šire zabludu da govore crnogorskim jezikom.

Ako se zna da taj portal širi ideologiju koja je rezultirala genocidom u Srebrenici, ako se zna da je riječ o portalu koji kao „Riječ dana“ reklamira šovinističku izjavu izvjesnoga Blaža Papovića: „Bošnjaci, čuvajte svoju vjeru bolje nego što su je čuvali vaši preci“, valjda nije potrebno objašnjenje da nije riječ o promociji prava Bošnjaka, no o strategiji pravljenja otklona crnogorskih muslimana od Crne Gore, crnogorskoga jezika i „karadačkih plaćenika“.

Crna Gora definisana je kao građansko društvo. Na to su nas bezbroj puta podśetili i Vučićevi seizi koji godinama mažu oči zapadnih diplomata i zavode pamet onih koje planiraju otpisati predstojećim popisom stanovništva. A za jedno građansko društvo sasvim je irelevantno koliko ima vjernika, a koliko ateista, koliko pravoslavaca, katolika, muslimana, koliko nacionalno izjašnjenih ovako ili onako te kako tepaju jeziku kojim govore. Prava svih njih definisana su Ustavom iz 2007. – i nacionalna i religijska i jezička. Uostalom, svi jezici koji su obuhvaćeni popisom ustavna su kategorija.

Jedini način da se spriječi postizanje cilja koji je Vučić na Rakovićeva usta izrekao jeste da kompletna opozicija stane iza zahtjeva da se iz popisa odstrane pitanja koja se odnose na nacionalnu, religijsku i jezičku pripadnost stanovnika jer su to jedina pitanja čiji odgovori zanimaju rusku i srpsku politiku u Crnoj Gori.

Ako se do takvoga dogovora ne može doći, onda je bojkot popisa jedini odgovor koji mogu pružiti oni kojima Beograd nije prijestonica Crne Gore. Na bilborde sa znamenitim Dubrovčanima predstavljenim kao Srbi koje postavlja radikalska srpska politika u Crnoj Gori ne odgovara se bilbordima, nego sviješću, spremnošću i strategijom da se prijetnji nestankom mora oduprijeti.

Bećir-begu Osmanagiću na tim je bilbordima mjesto taman koliko i onome krstu na Sahat kuli koju je njegov predak Hadži-paša podigao.

Izvor:Za Antenu M piše: Adnan Čirgić