Ovim vam ne sugerišem da mislim da je, u pokušaju da spasi obraz, Milatović šamar najprije trebao opaliti sebi, pa onda Vučiću – premda se stvar dala efikasno riješiti i na taj način. Ne. Nasilje o kojem govorim je retoričko. Drzak, brutalan, oštar odgovor, koji je ujedno prijetnja, sračunat da ponizi Vučića, da slabićem pred kamerama učini njega – ta vrsta nasilja.
Ništa suptilno, ništa što zahtijeva elokvenciju. Ništa što staje u diplomatski protokol.
Ali ne… Milatović je, prosto, submisivan pred Vučićem. On tu ne može ništa.
A Vučić je sadista koji zlostavlja kada osjeti slabost. Tip koji maltretira inferiorne. Gazda koji kinji svoje batlere, sobare i konjušare.
Međutim… Što god mislili o Vučiću, on do dostojanstva Crne Gore i njenih građana drži više od nas. On one koji kleče pred njim maltretira, dok smo ih mi izabrali da vode Crnu Goru – dakle da nas maltretiraju. Ljude koje on tretira kao bofl mi stavljamo na čelo države. Vučić prezire i ponižava Crnogorce koji mu dolaze na noge, da kleknu pred njim. To je važna novina. Nema više fanfara za naše u Beogradu. Samo prezir i poniženje. Šta je bilo sa onim Bećkovićevim obećanjem da će srpska omladina Dritana na rukama nositi kroz Beograd? Ništa: tek noga u prkno.
Enter braća Hofman. Njih se sjećate, slavni su postali prije nekoliko dana. Jeste, oni kikbokseri koji su snimali kako zlostavljaju ljude. Između snimka njih kako maltretiraju konobara i snimka Vučića kako maltretira Milatovića nema razlike. Samo što je javno mnenje Srbije za Hofmanove tražili hapšenje. Dok Vučiću aplaudira. Dvostruki standardi, šta ćete… Ima, eto, ljudi koji misle kako je sadistički Balkan najljepši Balkan.
Za našu je priču, međutim, bitan drugi, zapravo treći snimak. Onaj nastao 1997, koji prikazuje Slobodana Miloševića i delegaciju SNP-a, kao sardine poredane na njegovom kanabeu. Na tom snimku Milošević pita: „A šta vi dolje čekate“, misleći time: zašto još niste pokrenuli nasilne proteste i srušili Đukanovića? Na to Peđa Bulatović, glasom uplašene učenice, kaže: „Čekamo da se ovdje dogovorimo“. Potom je nasilje moglo da počne.
Kada Vučić javno zlostavlja Milatovića, on mu kaže upravo to: a šta vi dolje čekate?
U cnogorskoj vlasti postoje čak dva revizionistička pokreta. Jedan koji traži reviziju četništva, i drugi koji traži reviziju Momira i SNP-a. Ti pokreti su snažno prepleteni, jer SNP nije, niti je ikada bio drugo do crveno četništvo + staljinizam.
Mnogo je to resantimana, mnogo želje za revanšom.
Milatović je, kao i Mandić, personifikacija te politike, koja sada sjedi na čelu skupštine i države.
Dodatan problem je to što politika resantimana, da bi oposlila to što je naumila, mora javno nastupati kao sljedbenica upravo one politike kojoj se želi revanširati. Prislijena je da sprovodi upravo politiku kojoj se želi osvetiti, jer Kvinta od nje zahtijeva kontinuitet te politike. Jer je Kvinta imala jasan zahtjev: da se sve promijeni tako što će sve ostati isto.
To mora da je teško. To mora da je vraški teško.
Izvor:Piše- Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Komentari