-Pošto je očigledno da mu je osnovni cilj da optuži preminule i žive stanovnike Vraneša za pomenute događaje, gospodin Rastoder smišlja konstrukciju dokazivanja tako što istražuje i pretura po podrumima i tavanima, gdje pronalazi zapisnik koga pegla, proizvoljno tumači i ‘rekonstruiše‘.Sadržaj zapisnika navodno treba da odgovori na pitanje aktera zašto muslimani nijesu masovnije prišli NOR-u nego talijanskom i njemačkom okupatoru 1941. godine.

Dalje se kaže da,,autor neukusno likuje na izjavama stogodišnjaka o njihovoj verziji ubistva Boška Boškovića, koje se uzima kao povod nemilih događaja 1924. godine‘‘.

-Gospodin istoričar zna da su svjedočenja dali ljudi koji su bili protivnici crnogorskih komita i koji su ih i oružano progonili, te su na njih svalili odgornornost za navedeno ubistvo.Takođe, učesnici razgovora (zapisnik) su znali da je ubistvo izvršila banda Jusufa Mehonjića. Banda je u Vranešu mučki, iz zasjede, ubila oko 100 uglednih pravoslavnih domaćina o čemu su tadašnji zvanični organi i savremenici dali brojne izjave i saopštenja.Rastoder potura Vranešanima ono što on vješto radi a to je,,šutnja”.

On “šuti” o najvažnijim činjenicama koje su uzrokovale neprijateljstvo dva naroda na ovom prostoru: petovjekovno ropstvo pravoslavnog naroda pod turskom okupacijom, kada su mu bila oduzeta sva ljudska prava, srušeni manastiri i crkve i oduzeta imovina kao i islamizacija pravoslavnog stanovništva i stavljanje u službu okupatora.

Rastoder “šuti” i o događajima koji su neposredno prethodili 1924. godini.Naime, u periodu od 1905 do 1906 pravoslavni živalj Vraneša je podigao Stožersku bunu protiv Vraneških begova zbog nesnosnog i neviđenog svakodnevnog terora. Zulumi zavojevača i njihovih pomagača su bili nečuveni, zločini i svirepost užasni a nasilje nad ženama i nejači najmonstruozniji. Pošto bašibozluk Vraneških begova nije mogao da uguši ustanak, pozvali su u pomoć regularnu vojsku turskog okupatora. Porta je poslala Šemsi-pašu Biševca, koji je sa 14 bataljona i pridodatim bašibozlukom iz Vraneša, poslije tri mjeseca žestokih borbi u krvi ugušio ustanak. Sva pravoslavna sela su spaljena, zarobljeni ustanici su zvjerski mučeni i obješeni, njihove žene silovane i ubijene a nejač bačena u kanjon Tare i Tarske pećine.

Gospodin Rastoder “šuti” o najvećem događaju u istoriji Crne Gore - slavnom oslobodilačkom ratu crnogorske vojske, protiv turskog okupatora 1912. godine. Vraneški muslimanski bašibozluk je zajedno sa okupatorskom turskom vojskom, pokušao da zaustavi oslobađanje Vraneša od okupatora. Vojska Crne Gore ih je u samo nekoliko sati porazila i natjerala da u rasulu napuste položaje.

Gospodin Rastoder “šuti” da je tada 1912. veći broj muslimana dobrovoljno otišao za okupatorskom vojskom. Država Crna Gora je tada pozivala muslimane da ne idu za okupatorom i da se vrate na napuštenu zemlju ali većina ih je otišla. Razlog odlaska je što nijesu htjeli novu vlast i što očigledno nijesu smjeli da čekaju slobodne ‘rajce‘ koje su mučili vjekovima.

“Šuti” Rastoder o austrijskoj okupaciji 1915.godine i metežu i bezvlašću u Vranešu. Ćuti o pojavi muslimanskih bandi predvođenih Jusufom Mehonjićem i Huseinom Boškovićem. Koristeći austrijsku okupaciju muslimanske bande su imale namjeru da se revanširaju pravoslavnom življu, jer je isto bilo uz oslobodilačku vojsku 1912. godine. Jusuf Mehonjić je tada, među preostalim muslimanima, našao jatake koji su mu dojavljivali kretanje pravoslavnih Vranešana, koje je iz zasjeda mučki ubijao. Bande su harale Vranešom i poslije oslobođenja od Austrougarske monarhije i ujedinjenja u zajedničku državu.

-Česta ubistva i paljevine zaoštrili su odnose i usijali mržnju u Vranešu. Slaba centralna vlast i lokalna rivalstva, pogodovala su bezvlašću i metežu u Vranešu a ujedno je, pored navedenog, doprinijela nemilom događaju 1924. godine.Gospodinu istoričaru je sve ovo jasno ali mu ne odgovara jer ruši njegovu iskonstruisanu verziju.

Pojava druge knjige u ovom trenutku, za koji on pretpostavlja da je pogodan za njegovu ideju i ideju njegovog odbora, nije neočekivana i u njoj se jasno vidi prst šejtana. Poslije sloma tridesetogodišnje vlasti, kojoj je gospodin Rastoder bio omiljeni istoričar, crveni tepih mu je izvučen i on traži nove teme svađalice kako bi sebe isturio u prvi plan. Čeprka po prošlosti oko koje se nijedan narod ne može složiti, budućnost ga ne interesuje, naprotiv on je čini izazovnom.

Gospodin mora znati da su Vranešani slobodoljubivi, da im je sloboda najveće bogatstvo. Vranešani ne nasrću na tuđu čast i imovinu i ne traže da im okupatori vrate i obnove ono što su im uništavali vjekovima. Vranešani neće da tumaraju po tuđim sokacima, utrinama i da udaraju u rurle i talambase.

Ljuboviđka župa i Vraneš su mogli stotine datuma nesreće svog naroda da obilježe, nesreće koje im je pričinio turski okupator i njegovi pomagači, ali to do sada nijesu radili zbog pomirenja i izgradnje bratskih odnosa sa muslimanima. Mirno stanovništvo Vraneške doline neće dozvoliti gomilanje i halakanje rulje, narušavanje dobrosusjedskih odnosa i dizanje vjerske i nacionalne tenzije sve zbog egoizma i samobitnosti istoričara Rastodera i ljudi koji samo cvjetaju u pođelama.

Izvor Dan