Šta te je navelo da napišeš kritiku patrijarhu SPC?

Ako mislite na tekst u kojem sam pisao kakvo bljutavo utočište je postala Srpska pravoslavna crkva, a povod je bio izjava Prvoslava Perića iliti patrijarha Porfirija u vezi sa rodno-senzitivnim jezikom – na takve riječi me je uputio osjećaj nepravde. U pitanju je nepravda jer crkveni velikodostojnici misle da imaju kosmičko pravo da se miješaju u sve i svja, a da se, pritom, uopšte ne bave svojim unutrašnjim pitanjima. Njihovo srebroljublje, pozivi na rat i klanja, obećavanje carstva nebeskog nakon smrti, pedofilija, mizoginija, homofobija – sve je to nešto što ne dozvoljava ovom društvu da se pomakne.

Oni vrlo dobro znaju da je ova zemlja isključivo pravoslavna, te su veoma svjesni svoje moći i uticaja. Pa, molim vas, njihovo zadiranje u intimu, u žensko pravo na abortus, u to da li će neko imati seks na ovaj ili onaj način, pa to je srednjovjekovna tamnica. Mi živimo u neomitološkom razdoblju u kojem nam manijaci u mantijama određuju šta je dobro, a šta loše. Trenutni patrijarh je prolazna faza, ali korijenje te najmoćnije organizacije je dublje od naših života. To bi trebalo raskopati, očistiti od štetočina, i ponovo zasaditi. U prevodu – reformisati do temelja.

Nakon tvog teksta stigao ti je veliki broj prijetnji. Šta su ti ljudi govorili u tim prijetnjama? Da li je bilo otvorenih prijetnji koje tumačiš kao ugrožavanje tvoje bezbjednosti, i u krajnjoj liniji i tvog života?

Kada pišeš o tim stvarima, trebalo bi već da budeš svjestan šta sve one nose. Pandorina je to kutija, otvaraš je, znaš da će neki ljudi da ti čestitaju na hrabrosti, ali na dnu se nalaze kojekakve nemani i gnusobe, koje će stvarno željeti da ti naude samo zato što drugačije razmišljaš. Samo zato što si se usudio da kažeš nešto protiv čega se ne smije ništa reći. Ta stvorenja će tragati za tobom, pokušaće da te pronađu, da pronađu neki detalj iz tvog života, neku spojnicu kojom bi mogli da te dotaknu, povrijede ili unište.

Ljudi koji se ne bave ovakvim javnim poslovima teško i mogu da zamisle šta znači kada ti neko u pola noći na Instagramu pošalje poruku da bi volio da te sretne u gradu. Ili da bi volio da visiš sa bandere. Ili da bi htio da ti siluje sve po kući. Neko će reći: „Pa, šta, to je samo poruka, neće ti ništa biti.“, ali nije svjestan koliko je tebi u tom trenutku mentalno zdravlje poljuljano. Počinješ da paziš šta pred kime pričaš. Ne pričam o društveno-političkim temama na autobuskim i voznim stanicama, u taksiju, prevozu, pred nepoznatim ljudima. Previše je bijesa i mržnje oko nas, i nikada ne znaš ko koga zna, i da li je tog dana ustao na lijevu ili desnu nogu.

Nije kao baš da živiš u strahu, ali se ipak autocenzurišeš tamo gdje ti intuicija kaže da bi trebalo. Međutim, to ponekada odlazi i u paranoju.

Misliš li da su napadi bili organizovani od nekoga „sa vrha“?

Nijesam pobornik te mistifikacije i teoretisanja zavjere da se sve kuva „sa vrha“ ili „iz službe“ ili sa bilo koje strane, jer na taj način se onda aboliraju svi oni počinioci koji pohrle da bace kamen na tebe.

Linčovanje je postao prirodan dio procesa u srbijanskoj sferi političkih zbivanja. Nema više potrebe za narudžbinama, lupanjem tastera i sličnim stvarima, ovde ljudi već u svom mentalnom sklopu znaju ko su i šta su „nepodobni građani“. Već su metode uvježbane kako dehumanizovati nekoga, nasilje je postalo legitiman odgovor na sve što je drugačije.

Vi „sa vrha“ imate samo relativizacije i umanjenje značaja kada se tako nešto nekome desi. Onda izađe predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pred novinare, pa, lupam, kaže: „Aha, osuđujem napad na Žiku Perića, ali zašto nijeste tako reagovali kada su napadali Dragana J. Vučićevića.“ I time sve u stvari popljuje i kaže mir, mir, mir, niko nije kriv, a vi imate razlupanu glavu Daška Milinovića ili spaljenu kuću Milana Jovanovića. Jedna grozomorna situacija u kojoj se ljudi naviknu na agresiju, pa je više ni ne primjećuju kao neku smetnju, već kao sastavni dio života.

Smatraš li da je SPC „produžena ruka“ vlasti trenutno?

To je vječna enigma, ali Srpska pravoslavna crkva igra na duge staze. Svi su oni tamo svjesni da vučićevsko doba neće zauvijek trajati, a može biti da mu se i bliži kraj. Prećutkuju stvari samo zato što im se iz budžeta odvajaju milioni za izgradnju one turbofolk bogomolje na Vračaru, ali kada bi oni krenuli da bude svoje pravoslavne krstaše i da ih usmjeravaju protiv vlasti, nijesam siguran kako bi se naprednjačke harambaše prema tome ponijele.

Dovoljno je da imate nekoliko procenata zilota koji će na namig patrijarha da učine šta god je potrebno, i vi, kroz treptaj oka, imate novu Islamsku državu u pravoslavnom obličju. Predsjednik Srbije je svjestan toga, ali je i svjestan njihove alavosti na novac, džipove i lagodan život, stoga nema nikakvog talasanja sa njihove strane. I tako će biti sa svakom vlašću. Ako je Đinđić poklekao, svi će.

Da li prijetnje i ugrožavanje bezbjednosti dolaze onda kada postoji „povod“ u vidu onoga što u tom trenutku pišeš, ili su one konstanta za novinare koji se bave temama koje ti pokrivaš?

Ono o čemu uglavnom pišem jesu teme koje su već sto puta do sada obrađivane, ali se ja njima bavim tako da uvijek upoređujem kako one utiču na sadašnjicu, pa i budućnost. Ništa ja tu novo i spektakularno ne otkrivam za razliku od novinara i novinarki u istraživačkim redakcijama, koji jurišaju ka srcu naprednjačke aždaje. Njihove glave su trenutno u torbi, jer oni se bave novcem, transakcijama, skidanjem kajmaka. Njihova bezbjednost je u onom najogoljenijem smislu ugrožena. Njima država i njeni bašibozuci stoje pred vratima, prate ih u stopu i čekaju priliku da im nešto učine. Novinari i novinarke koji pišu teme kao ja uglavnom imaju probleme sa slučajnim manijacima ispred dragstora, kojekakvim pijanim četnicima, pravoslavnim talibanima i svakojakim dripcima koji traže džak za udaranje, samo zato što su nezadovoljni životom u Srbiji.

Kako tumačiš to da je novinarstvo postalo „zanimanje visokog rizika“?

Zbog tog zanimanja visokog rizika ubijen je Slavko Ćuruvija, Milan Pantić i Dada Vujasinović, a bio je i pokušaj ubistva Dejana Anastasijevića, dok su Milanu Jovanoviću spalili kuću. Da ne govorimo o tome na kakve sve situacije kolege i koleginice svakodnevno nailaze. Od uvreda, preko prijetnji, do fizičkih napada. I to sve ide uz konstantna poniženja.

Novinari se doživljavaju kao građani ne drugog reda, nego trideset i drugog. S druge strane, ovaj posao će te uvesti u bolesti zavisnosti, napijaćeš se ko smuk, drogiraćeš se kao pas, neće imati pas za šta da te ujede, a ti ćeš trčati taj maraton, ukoliko budeš imao snage, samo zato što vjeruješ u viziju i misiju. Na kraju će da te strefi kancer, šlog, pa ćeš da se maltretiraš još par godina, a ako budeš imao sreće, strefiće te srčka, pa nećeš mnogo ni osjetiti. Koji god put da izabereš, završićeš kao najveći bijednik. Čim uđeš u ovaj posao, znaj da si već izgubio, ali ima taj tračak svjetlosti koji te tjera da guraš.

Bavio si se temom Srebrenice. Pričali su da će ti žiletom skidati kožu i da će ti baklju nabijati u zadnjicu. Da li si prijavio prijetnje, i ako jesi da li se nešto desilo povodom tvoje prijave? Da li su otkriveni počinioci?

Prijavio sam preko Nezavisnog udruženja novinara Srbije, nije se ništa desilo, i niko me nije obavijestio ni o čemu. Za neke druge slučajeve koji su prijavljeni bio sam uredno pozvan, dok za taj konkrento ne. Mada, ni tu ne vjerujem u teoriju zavjere, već u zakržljalost mehanizma.

Šta misliš, zašto si jedan od rijetkih koji se na ovaj način bavi temom Srebrenice?

Ponekad se osjećam kao dosadnjaković, partibrejker, osoba koja davi sa mračnim temama kao što je genocid u Srebrenici. Takve teme, ipak, spadaju donekle u žanr horora. Jer ne može ljudski um da pojmi i do kraja shvati kako je moguće ubiti maloljetnog dječaka. Ili kako je to kada ubijaš žene, djecu, starce po Kosovu, pa ih onda zakopavaš, pa ponovo otkopavaš, pa ih prebacuješ u hladnjačama na druga mjesta po Srbiji. Ne može i ne mora ljudski um da se uhvati oči u oči sa zlodjelima čovjeka koji je žive ljude spaljivao u Višegradu. Ljudi ne žele o tome da pričaju, a kamoli da pišu ili pak izvještavaju, odnosno podsećaju. I onda kada im kažeš da nad svim tim nepočinstvima o kojima ne želimo ništa da znamo, ne možemo da gradimo nekakvo moderno društvo i zdrav sistem vrijednosti.

Pitali ste za Srebrenicu, pa ta tema je passe, nje više nema nigdje, to je to. Nije interesantna, a samim time više nikome ovdje nije ni bitna, osim pojedinim jereticima sa margine ovog društva.

Darko Gligorijević (Zoomer)

Izvor:AntenaM