“Uvažavajući činjenicu da se penzioneri u sve većem broju uključuju u nove penzionerske organizacije i udruženja sa uvjerenjem da mogu uspješnije ostvarivati svoje potrebe iinterse u odnosu na postojeći način rada i u izvjesnoj mjeri prevaziđene metode i oblike djelovanja, na sjednici je ocijenjenoda se time ne dovodi u pitanje jedinstvo penzionera. Takođe, ova tendencija ne znači fragmentaciju penzionerske cjeline, jer penzionere jedinstvenim ne čini pripadnost ili članstvo u pojedinom udruženju nego njihovi zajednički interesi izraženi u zahtjevima za poboljšanje svog materijalnog i socijalnog položaja u društvu, prije svega kroz bolji standard, veće penzije, bolju i efikasniju zdravstvenu zaštitu, stambeno zbrinjavanje i ostvarivanje drugih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja”, kažu u saopštenju. 

Te interese, kažu, ne treba usaglašavati, oni de fakto postoje, potrebno je kordinisati i usaglašavati načine djalovanja i preduzimati odgovarajuće mjere da bi se postigli i ostvarili postavljeni ciljevi.

“Argumentovano, stručno i organizovano zauzimanje stavova koordinisanim aktivnostima penzionerskih struktura i djelovanjem prema institucijama sistema jedan je od načina koji vodi u tom pravcu i treba vjerovati da je najefikasniji. Sve ukazuje da na takvim osnovama treba graditi jedinstvo i zajedništvo penzionera i da za to postoji puno razloga. Živimo u veoma turbulentnim vremenu sa veoma izraženim ekonomskim teškoćama. Posljedice su nam dobro poznate. Suočeni smo sa izraženom inflacijom, snažnim cjenovnim udarima sa posljedicama koje ne pogađaju samo standard već se odražavaju na cjelokupan kvalitet života građana. Najranjivije kategorije stanovništva među kojom su najbrojniji penzioneri najviše ispaštaju u takvim okolnostima. Javnost je prilično dobro upoznata sapokazateljima koji upotpunjuju tmurnu sliku satanja u kojoj se penzioneri nalaze. Svakome je jasno da se sa penzijom od nepunih 300. eura ne može živjeti, čak ni preživjeti. Ne može ni sa prosječnom,pa ni sa onom znatno većoj”, navode u saopštenju. 

Ovu tvrdnju je, ističu, nemoguće osporiti ako se ima u vidu samopodatak da je cijena tzv. potrošačke korpe za porebe četvoročlane porodice iznosi blizu 900. eura.

“A, gdje smo u odnosu na standarde i mjerila koja važe na globalnom nivou. Ako se postavi takvo pitanje dobiće se, najblaže rečeno, zabrinjavajući odgovor. Prema relevantnim podacima Crna Gora po indeksu siromaštva zauzima 34. mjesto u svijetu. Takođe, jedna od najpoznatijih svjetskih agencija za praćenje troškova života po pojedinim zemljama navodi da je po tom osnovu za poterbe četvoročlane porodice u Crnoj Gori potrebno izdvojiti 2311. eura, ili po pojedinom članu 752. eura. Iz te perspektive gledano podaci Monsata iz otobra ove godine koji se tiču mterijalne i socijalne deprivacije djeluju poražavajuće. Pokazalo se da 13,9 odsto građana ne može sebi dozvoliti adekvatno zagrijavanje stana, da 63,9 odsto ne može izdvojiti sredstva za sedmodnevni godišnji odmor, da 59,6 odsto ne može podnijeti neočekivani finansijski trošak i da 30,6 odsto ispitanih kasni sa plaćanjem obaveza. Kada se suočimo sa ovakvim pokazateljimamožemo samo da zamislimo u kakvom se položaju penzioneri nalaze”, kažu u saopštenju. 

Sve navedeno pokreće lavinu pitanja koja traže odgovore pri čemu je se sasvim izvjesno da se u promjenu suštine postojećeg stanja mora poći od temeljite promjene pravnog okvira kojim se reguliše cjelokupni sistem penzijskog i invalidskog osiguranja.

“U taj proces se pored nadležnih institucija moraju uključiti penzioneri u čijim redovima ima stručnih, kompetentnih i kvalifikovanih pojedinaca koji će svojim angažovanjem dati značajan doprinos očekivanim rješenjima. Ukažimo u tom kontekstu na okolnost koja se iznosi samo sporadično. Država prema penzionerima ima obavezu da im nadoknadi sredstva koja su iz svojih zarada izdvajalii ostavilidržavnim fondovima na čuvanje za svoju starost. Ona to nije uradila na način da se ta sredstva valorizuju i sačuvajui da se penzionerima vrati uloženo, nego ih je potrošila. Ispada da sesadašnje penzije isplaćujukao neko davanje bez pokrića i što država određuje po svom nahođenju. Najčešće u iznosima koji ni približno ne predstavljaju ekvivalent izdvajanjima od zarada današnjih penzionera za njihovog radnog vijeka, da bi pristojnijedočekali svoju starost i pristojnije proživjeli svoje penzionerske dane.  Ove činjenice zaslužuju onu vrstu respekta toliko neophodnu u prevladavanju svih mogućih dilema oko dogovaranja penzionera i donosioca odluka o pitanjima koja determinišu materijalni i socijalni status penzionera. Na primjer: sadašnji odnos plata i penzija je neprihvatljiv i neodrživ, i svako rješenje po kojemu bi penzije bile niže od 80 odsto zarada bila bi nepravična; zaštita penzionera sa najnižim penzijama mora, takođe, biti biti stalna briga države, a sredstva za te namjene bila bi alimentirana iz bužeta mimo penzionog fonda. Kada se sve kompleksno sagleda jasno je da se penzioneri kao homogena socijalna grupasvojim uticajem, svojom upornošću iangažovanjem jedino mogu izboriti za pozicije u društvu koje im pripadaju na osnovu doprinosa koji su ugradili u njegove temelje.  U tom pravcu je nužna zajednička akcija i djelovanje svih penzionera, njihovih organizacija i udruženja, van bilo kakvih drugih uticaja”, zaključuju u saopštenju. 

Izvor: Standard