"Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet", rekao je Nelson Mandela, a prije nego se otisnemo u mijenjanje svijeta jako je važno da budemo spremni da mijenjamo i sebe. Nabolje, naravno. Da je obrazovanje put koji vodi boljim promjenama sve više se uviđa u romskoj zajednici u Crnoj Gori, koja se sve više školuje.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija za "Dan" kažu da je ove godine u predškolskim ustanovama 295 romskih mališana, 1.809 pohađa osnovnu školu, 191 srednju, a imamo i 18 studenata. Prethodnu školsku godinu uspješno je završilo 108 osnovaca i 31 srednjoškolac.

– Resorno ministarstvo za unapređenje obrazovanja ove manjinske grupe, prije početka školske godine organizuju promocije upisa romske djece u škole i vrtiće, obezbjeđuje besplatan prevoz, angažuje saradnike u socijalnoj inkluziji, daje stipendije i omogućava da studenti pod povoljnijim uslovima dobijaju domove – kažu u Ministarstvu i poručuju da će nakon završenog popisa i zvaničnih podataka od Monstata o obuhvaćenosti Roma osnovnim obrazovanjem, uraditi detaljnu analizu i u skladu s tim pronaći rješenje kako bi svako romsko dijete uključili u obrazovni sistem.

Da se obrazovanje isplati svjedoče sagovornici "Dana", kojima je obrazovanje otvorilo nove mogućnosti, a zahvaljujući svom trudu i upornosti prevazišli su brojne izazove. Jedan od njih je Enis Eminović, koji je Italiju zamijenio Crnom Gorom gdje je završio osnovnu i srednju školu, a sada studira. Na početku školovanja, kako kaže, poznavao je samo svoj maternji romski i italijanski jezik. Kaže da je bilo teško, ali je uz pomoć učitelja i drugova iz odjeljenja, s vremenom naučio i službeni jezik pa je osnovnu školu završio uspješno.

– Uzimajući u obzir da sam bio jedini Rom u odjeljenju nije bilo predrasuda niti sam osjetio neki vid diskriminacije od drugova i drugarica iz škole. Tada nisam ni znao šta riječ diskriminacija znači. Naprotiv, super sam bio prihvaćen i to me je motivisalo da se i dalje školujem. Tu je, naravno, bila i moja porodica, od koje sam imao punu podršku i koja me je ohrabrila da nastavim dalje i upišem srednju školu – priča Eminović, koji je kasnije završio i srednju mašinsku školu, i poslije njenog završetka se zaposlio.

U srednjoj školi, navodi, bilo je izazovnije, opet je bio jedini Rom u odjeljenju, ali je bilo dosta teže da se uklopi u društvo, jer su generacijska djeca odrasla i tada već postala starija, drugačijeg mišljenja i stavova.

– Nakon redovnog pohađanja školske nastave i svojom aktivnošću na časovima dokazao sam da i ja mogu raditi to što i druga djeca iz većinske zajednice rade. To dokazuje i činjenica da sam na kraju školske godine postigao vrlo dobar uspjeh. Nakon završene srednje škole, mojoj porodici je bila potrebna finansijska pomoć, pa sam morao da tražim posao. Kada sam primio prvu platu, sjećam se bio sam jako srećan što sam mogao da doprinesem porodici – kaže Emini.

On trenutno radi kao saradnik u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u oblasti obrazovanja u osnovnoj školi "Božidar Vuković Podgoričanin" u Podgorici, i smatra da mu je obrazovanje i te kako pomoglo u životu.

– Obrazovanje mi je takođe pomoglo da upoznam nove ljude, kolege sa posla, nove okoline. Obrazovanje je ključ uspjeha. Život svašta donosi i pruža i ja želim da se oprobam u svemu što mi se nudi jer time stičem nova znanja i iskustva. Pošto sam se pored školovanja kao dijete paralelno bavio i fudbalom, maštao sam da ću jednog dana i ja biti poznati fudbaler. Dakle, iako sam u klubu u kojem sam trenirao bio među boljim igračima, rijetko sam dobijao šansu da pokažem svoj talenat. Moju poziciju su, u stvari, igrali oni koji su bili imućniji od mene. Uprkos tome nisam očajavao, već sam tražio svjetlo na kraju tunela. Kao jedan od rijetkih pripadnika moje zajednice koji radi i studira, svojim primjerom želim probuditi svijest mladima iz zajednice i motivisati ih da budu istrajni u svom školovanju – navodi Emini.

Svjim primjerom mijenjaju sliku o zajednici

Serđan Baftijari, koji je završio Fakultet političkih nauka, kaže da se kao vrlo mlad susreo sa diskriminacijom, a da nije znao u čemu je problem. Kroz volontiranje u raznim organizacijama shvatio je zašto nema drugare iz neromske zajednice i zašto nije poželjan u društvu.

– Tu sam shvatio koliko je jak anticiganizam prema romskoj zajednici na teritoriji Crne Gore. Polako počinjem da to istražujem i upoznajem se s tim stvarima i postajem svjestan da ako zaista želim nešto da uradim od svog života, da je onda obrazovanje put. Znao sam da će biti raznih prepreka, da moram da radim na tome i da istovremeno mijenjam tu sliku o Romima. Najveći razlog zašto sam se odlučio za fakultet političkih nauka, gdje sam završio osnovne studije međunarodnih odnosa i diplomatije, jesu predmeti koji se izučavaju na FPN-u, i želja da generalno bolje razumijem politike koje se kreiraju, posebno socijalne politike i da budem u stanju da diskutujem sa različtim subjektima koji oblikuju naše društvo. Takođe, htio sam da usvojim znanja i vještine kada budem u prilici da upravljam društevnim i političkim tokovima u našoj zemlji. Nakon FPN-a, odlučio sam da svoje obrazovanje nastavim na odsjeku za Javne politike na Centralnoevropskom univerzitetu u Beču i da se dodatno usavršavam iz oblasti javne uprave. Tokom cijelog procesa mog obrazovanja nastojao sam da se vodim idejom da budem promjena koju želim da vidim. Time se vodim u svemu što radim. I vjerujem da ako nešto zagovaramo, to treba da živimo i našim primjerom. Želim da vjerujem da neću biti primjer samo mladima iz moje zajednice već generalno mladima iz Crne Gore. Činjenica je da su mladi iz moje zajednice obeshrabreni zbog postojećeg položaja i izraženog anticiganizma u društvu, ali to ne smije da nas zaustavi da se izborimo za boje sjutra i da izađemo iz začaranog kruga siromaštva koji je nastao zbog viševjekovnog tlačenja moje zajednice – ističe Baftijari.

Jasmina Beriša, trenutno, pohađa srednju ekonomsku školu u Podgorici, završila je osnovnu u Podgorici, a suočavanje sa diskriminacijom do sada u životu je nije obeshrabrilo.

– Odlučila sam se za pravno administrativni smjer zbog svojih iskustava i uvjerenja koja su se oblikovala još dok sam pohađala osnovnu školu. Tada sam aktivno promovisala ljudska prava, kao Zlatni savjetnik Ombudsmana, kroz različite vannastavne aktivnosti u školi i sl. Takođe, bila sam izložena diskriminaciji od vršnjaka. Ta iskustva su me potaknula da odaberem ovaj smjer jer sam vjerovala da bi mi pružio alate i znanje da se aktivno zalažem za jednakost i pravdu u društvu. Smatrala sam da je ulazak u ovu sferu obrazovanja korak prema tome da postanem glas za one čija su prava povrijeđena i da mogu biti pokretačka snaga za promjene koje će stvoriti ravnopravniju zajednicu – prepričava Beriša, i ističe da svojim primjerom želi poručiti da se snovi ispunjavaju bez obzira na prepreke.

– Obrazovanje je ključno, ali nije samo ključ za lični uspjeh, već i za promjene u društvu. Važno je vjerovati u sebe, pratiti svoje ciljeve i ne dozvoliti da nas bilo ko obeshrabri. Moji koraci nisu bili laki, i još nisu, na svaki korak se susrećem sa diskriminacijom, ali ipak te korake pravim s vjerom da mogu doprinijeti promjeni, pogotovo za svoju zajednicu. Želim pokazati da uspjeh nije rezervisan samo za određene ljude, već je dostižan svima koji se trude i rade na svojim ciljevima. Obrazovanje je ključ koji otvara vrata za bolje sutra. Istrajnost, podrška i vjera u sebe su snaga koja me vodi naprijed, a nadam se da će i druge inspirisati da slijede svoje snove i grade svjetliju budućnost za sve nas – poručuje Jasmina.

Jasmina Beriša još nije imala priliku da radi.

– Stvarno je teško vidjeti primjere ljudi koji su se trudili da završe školovanje, ali se i dalje bore da nađu posao zbog predrasuda i diskriminacije. To se dešava, to je realnost. Boja kože, nacionalnost i predrasude često predstavljaju prepreke, što je frustrirajuće i demotivišuće. Ipak, imam nadu da će se stvari promijeniti. Nastavljam s obrazovanjem i angažmanom u nadi da mogu doprinijeti toj promjeni. Niko ne bi trebao biti osuđen zbog svoje boje kože ili etničke pripadnosti. Moja nada je da će se društvo otvoriti i prepoznati ljude po njihovim sposobnostima i zalaganju, a ne po površnim karakteristikama – nada se Beriša.

Jasmini je početak školovanja bio težak jer je bila okružena jedino govorom mržnje od učenika.

– Sjećanja na taj period donose slike torbi koje su se čuvale od mene, stolica koje su bile udaljene od mene kako ne bi niko sjedio do mene. Bilo je zadirkivanja, bilo je podsmijavanja. Sve to je mnogo puta pokrenulo misli o napuštanju škole. Ali, onda sam shvatila – to nije rješenje. Napuštanjem ne bih samo sebi naštetila, već bih doprinijela produbljivanju stereotipa i kod mojih vršnjaka. Shvatila sam da bih time samo pogoršala stvari, ostavljajući loš primjer za druge djevojke iz romske zajednice. Nisam željela biti razlog za smanjenje njihovih snova. Zbog toga, nisam odustala. Ali razmišljam o tome kako bi bilo da sam bila neko drugi, neko ko možda nije imao podršku roditelja ili osobe koja bi je motivisala da nastaviobrazovanje. Šta da je na mom mjestu bila osoba koja nije imala možda priliku da se edukuje o govoru mržnje i važnosti prijave takvih incidenata? Neka druga osoba, u sličnoj situaciji, bez te podrške i znanja, možda ne bi istrajala. Zato se borim da svako ima podršku i znanje o pravima i o važnosti obrazovanja. Želim biti primjer da diskriminacija treba samo da nas ojačava, i da ne treba da nam predstavlja prepreku, ali da treba da radimo na tome da je smanjimo jer, ne bi trebalo da odustanemo zbog nečijeg neznanja i netolerancije, već da se borimo da promijenimo netolerantne ljude, za budućnost svih nas – Beriša prepričava šta je sve preživjela.

Izvor:Dan