Iako sada niže akademske uspjehe, prva sedmica na fakultetu mu nije pala lako, prisjeća se Vulević za Pobjedu.

– Sjećam se da sam odmah na početku nazvao majku i rekao da sam promašio fakultet i da je trebalo nešto drugo da upišem. Mislio sam da su svi ostali bolji, te da za mene nije fakultetsko obrazovanje. Strah je počeo da me jede. Međutim, tada nijesam znao da je svaki početak težak i da ne valja odmah odustati i dići ruke. Prije studiranja, kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje sam navikao da uz malo truda budem najbolji. Više to nije bilo tako. Trebalo je mnogo više truda, rada i zalaganja kako bih ostvario neki vidljiv rezultat. Postoji jedna lijepa arapska poslovica, a ona glasi: ,,Gdje nema kiše, nema ni egzotičnog bilja“. U ovom svijetu kosmopolitskog bilja, budimo ono egzotično i endemično bilje. Budimo i efemere boljeg sjutra – poručio je on.

Put do prosjeka 10 za njega, kako kaže, nije bio težak, već izazovan.

– Za ovakav prosjek jeste glavni faktor znanje, ali na putu do njega stoji ,,mali milion“ drugih faktora. Kako nam ni svaki dan nije isti, tako je i sa studiranjem. Nekad se desi da predmet veoma brzo naučimo, a nekad ne. Mada, sve je to normalno. Bilo bi dosadno kad bi sve bilo lako i jednolično. Trudim se da svoje vrijeme organizujem tako da uvijek stignem da ostvarim sve ono što zacrtam. Ponekad uzmem veći zalogaj obaveza nego što treba, ali dobra organizacija je pola obavljenog posla. Jako je bitno da shvatimo da učenje i sticanje novih znanja nijednom studentu ne treba da predstavljaju neprijatelja, već nešto u čemu uživaju i pronalaze zadovoljstvo – naveo je Vulević.

Ističe da ne podliježe pritiscima koje nose visoka akademska očekivanja.

– Moja dosadašnja obrazovna i akademska dostignuća ne predstavljaju rezultat ispunjavanja tuđih očekivanja, već želje da pomjeram sopstvene limite. Tuđa ograničenja nijesu naša. Možemo mnogo više od onog što se očekuje od nas. Sve ovo radim zbog sebe i želje da sebi dopustim da rastem i cvjetam. Ništa ne uspijeva kao uspjeh – kazao je on.

U ostvarivanju zacrtanih ciljeva najveća su mu podrška majka Slavica Vulević i prijatelji.

– Majka je uvijek tu za mene i nerijetko me motiviše da budem borac. Nema na svijetu većih boraca od naših majki. Iako mnogi kažu da država i svijet počivaju na nekoj vrsti vlasti ili sudovima, naši domovi počivaju na našim majkama. Zahvaljujući prvenstveno njoj sam sve ono što jesam danas – navodi on.

FPN KAO PRAVI IZBOR

Iako je kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje učestvovao na takmičenjima iz matematike, hemije i biologije, prilikom odabira fakulteta odlučio se za društvene nauke.

– U 21. vijeku jako je bitno da budemo multidisciplinarna bića, ponovno otjelotvorenje renesansnog homo universalisa, te da vladamo različitim vještinama i znanjima. Upravo iz ovog razloga sam odlučio upisati Fakultet političkih nauka, smjer ,,Politikologija - Međunarodni odnosi“. Kroz dosadašnje studiranje sam izučavao različite oblasti, kao što su: filozofija, politikologija, istorija, diplomatija, ekonomija, statistika, jezici, antropologija, pravne nauke i slično. Stvarno je istina da što više znamo, to više vrijedimo – zaključuje Vulević.

Objašnjava da motivaciju za uspjeh nalazi u želji da rodnu Andrijevicu prikaže kao mjesto iz kojeg potiču obrazovani i uspješni ljudi.

– Kao mali, čuo sam od bake da je za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u dolini Lima bilo najviše intelektualaca po metru kvadratnom. To me motivisalo da budem jedan od njih. Želio sam da pomjeram sopstvene limite i letim slobodno kroz oblake života ka suncu sreće i uspjeha. Ovom svijetu fali proaktivnih i obrazovanih mladih ljudi koji su spremni mijenjati svijet nabolje. Od malena sam bio perfekcionista i spreman da se maksimalno posvetim onom što me interesuje, a posebno kada je u pitanju izučavanje. Sjećam se da bi mi majka ponekad davala novac da joj više ne postavljam pitanja, jer sam bio jako iritantan sa svojom radoznalošću – ispričao je Vulević za Pobjedu.

VELIKI USPJESI I VAN FAKULTETA

Zahvaljujući univerzitetskim postignućima, pružaju mu se prilike i van teritorije Crne Gore.

– Trenutno sam dobitnik prestižne stipendije ,,Konrad Adenauer“ Fondacije i stipendije za najbolje studente koju je raspisalo Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore. Zahvaljujući NDI-u, trenutno stažiram u Odboru za međunarodne odnose i iseljenike pri Skupštini Crne Gore. Član sam Mense, Međunarodne organizacije natprosječno inteligentnih ljudi. Uključen sam u nekoliko nevladinih organizacija, od kojih mi je lično najdraža UNDP. U UNDP-u, bio sam uključen kroz programe ReLoAD i Next Generation. Zahvaljujući programu Next Generation, naučio sam mnogo toga o važnosti rodne ravnopravnosti. Dok svi ne budemo rodno ravnopravni, niko nije. Feminizam i ideje rodne ravnopravnosti su za svakog i nijesu nikakav atak na muškost. Tradicija nam je prijatelj, ali tradicionalizam koji obuhvata toksične obrasce naučenog ponašanja nije – poručuje Vulević.

Prije dvije godine dobio je SUSI stipendiju američke vlade, zahvljujući kojoj je dio svojih studija proveo u SAD na Državnom univerzitetu Arizone.

– Smatram studijski sistem u Crnoj Gori jako kvalitetnim, iako je američki umnogome tehnološki napredniji. Međutim, postoji kulturološka razlika između našeg i njihovog obrazovnog sistema - tamo će kvalitetni i perspektivni studenti biti više cijenjeni i poštovani nego ovdje. Oni se trude da svoje najbolje studente sačuvaju za sebe i svoj prosperitet. U Crnoj Gori, s druge strane, najbolji studenti nerijetko odu na akademska i poslovna usavršavanja vani, bez namjere da se vrate. Postoji toliko država sa izdašnim i dragocjenim resursima, a opet su siromašne. Takva je i Crna Gora, jer svoj najznačajniji resurs (kvalitetne i obrazovane mlade ljude) rijetko kada umije sačuvati i spriječiti u ideji za emigracijom – navodi Vulević.

Ono što je, kako kaže, najbitnije, jeste staviti svoje potrebe na prvo mjesto.

– Imam vremena za sebe, a da li vrijeme ima dovoljno vremena za mene? Vrijeme je tu, mi smo ti koji trče kroz njega. Žurimo da negdje stignemo, a opet nas uvijek prati osjećaj da kasnimo. Šalu na stranu, trudim se uvijek odvojiti vremena za trening, čitanje i druženje sa bliskim prijateljima. Ne bi bilo dobro da nemamo vremena za sebe i svoje potrebe, jer ne treba nam niko na svijetu biti preči od nas samih. Nije sebično stavljati sebe i svoje potrebe na prvo mjesto – poručuje on.

Na pitanje o planovima za budućnost, Vulević odgovara da ne želi da ih kalupi unaprijed.

– Smatram da bi život bio dosadan kada bismo naše postojanje robotizovali i uvijek znali što želimo. Sasvim je normalno da čovjek u 21. vijeku želi da se oproba u različitim profesionalnim sferama. Ako bismo znali kakav će naš život biti od početka do kraja, vrijedi li ga onda živjeti? Čovjek je i biće neizvjesnosti – zaključuje on.

Mlađim i budućim univerzitetskim kolegama poručuje da ih kroz studiranje vode hrabrost i upornost.

– Tuđa ograničenja nijesu naša. Ako neko drugi nešto ne može, to ne znači da mi nećemo uspjeti. Nijesmo u istoj mjeri svi dovoljno hrabri da stalno izlazimo iz zone komfora i rizikujemo. Svakako da ne smijemo da dozvolimo da nas strahovi nadvladaju i obeshrabre. Na kraju krajeva, nebo je granica – zaključio je Vulević za Pobjedu.

Pjesništvo kao bijeg od realnosti

Marko Vulević se od osnovne škole bavi pjesništvom, a svoju prvu zbirku pjesama i proze ,,Išta bolnije“ izdao je 2018. godine.

– Pjesništvo za mene predstavlja bijeg od stvarnosti. Pisati znači živjeti i proživljavati. Kroz poeziju se trudim stvarati sponu među mikrokosmosima. Sve na ovom svijetu ima svoju priču. Svaka stvar, emocija, momenat - ukratko, svaki mikrokosmos. Na umjetnicima je da probaju te priče iskazati na jedan božanski način. Koliko god se mi međusobno razlikovali, pred kvalitetnim umjetničkim djelom svi ćemo ostati bez riječi. Riječi nas grade, riječi nas ruše. Riječi nas oduševljavaju, ali nas i zgrožavaju. Riječi su bog i Bog je riječ. Da li bismo postojali bez riječi? Na kraju krajeva, ostaće samo pisana riječ. O svemu i ni o čemu – objašnjava Vulević.

Najteže je biti dijete

Vulević objašnjava da se sa najvećim izazovima na svom putu do uspjeha susreo kao dijete.

– Tokom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja sam nerijetko bio žrtva nasilja. Vršnjaci su me ismijavali. Imao sam osjećaj da je čitav svijet protiv mene. Kažu da je najteže biti odrasla osoba, ja to svjesno negiram. Glasno tvrdim da je najteže biti dijete. Tada smo tako mali, a nosimo se sa velikim problemima... Vremenom sam shvatio da su strahovi ponekad naš najveći neprijatelj. Ne smijemo dozvoliti strahovima da nas savladaju. Nadvladajmo mi njih. Jači smo – poručuje Vulević.