Prepoznaju se po plavim prslucima i šljemovima na kojima stoji oznaka „press“. To novinarsko obilježje trebalo bi da im garantuje bezbjednost i zaštitu, ali ih u Gazi ono ne čini nimalo sigurnijim u odnosu na ostale.

Izraelske okupacione snage u startu su poručile da reporterima ne mogu garantovati bezbjednost, ali njih to, kao ni prijeteći telefonski pozivi koje primaju od izraelskih bezbjednosnih službi, nije spriječilo da danonoćno dežuraju na terenu i u realnom vremenu dokumentuju svoju surovu stvarnost.

Društvene mreže
Svjesni da kroz editovani sadržaj velikih medijskih kuća koje ih angažuju svijetu neće dočarati realnu sliku izmučene, razorene, raseljene i ubijene Gaze, sve što zabilježe na terenu odlučili su da objavljuju na svojim profilima na socijalnim mrežama.

Većina njihovih objava je visoko osjetljivog karaktera i korisnici im pristupaju uz lični pristanak.

Te objave sastoje se od fotografija i video-klipova na kojima se vide ruševine zgrada, čuju krici majki i očeva koji u rukama drže svoju mrtvu djecu.

Vide se tijela pritisnuta betonskim blokovima, tijela raznijeta bombama i razbacana svuda naokolo, čuje zapomaganje povrijeđenih.

Nerijetko se dešava da povrijeđene i sami izvlače iz ruševina i prevoze do bolnica gdje nastaje nova edicija užasa.

Bolnice su prepune ranjenika i ljudi koji nemaju gdje da se sklone, podovi su umrljani krvlju.

Tamo snimaju prestravljenu djecu koja se doslovno tresu od straha, djecu koja danima čuče po ćoškovima prepunih bolnica čekajući roditelje koji su mrtvi i kojima se niko ne usuđuje to da kaže.

Svijetu šalju slike prijevremeno rođenih beba koje palestinski ljekari, u očajničkom pokušaju da ih spasu, umotavaju u folije i stavljaju pored tople vode, jer inkubatori u kojima bi trebale da se nalaze ne rade zbog čestih prekida u napajanju strujom i izraelske blokade isporuka goriva za pokretanje bolničkih generatora.

Snimaju kolone ljudi i sebe u njima, dok se kreću sa sjevera na jug Pojasa Gaze, izvještavaju iz poprišta borbi, dok se oko njih odvija artiljerijska vatra, a u susret im dolaze izraelski tenkovi.

Postali su oči i uši milionima ljudi širom svijeta koji prateći njihove naloge na socijalnim mrežama dešavanja u Gazi prate u realnom vremenu. Zbog uslova u kojima izvještavaju smatraju ih najvećim herojima današnjice.

Jedan od njih je Vael Dahduh, koji je u žižu međunarodne javnosti dospio još sa početka izraelskog bombardovanja Pojasa Gaze kada je, tokom izvještavanja sa terena, saznao da su njegova supruga, sin, kćerka i unuk ubijeni u vazdužnim napadima okupacionih snaga na kuću u kojoj su se nalazili.

Vael je sahranio porodicu i odmah se vratio na teren. Nastavio je to da radi i nakon što mu je nedavno kolega kamerman Samir Abudaka na smrt iskrvario od posljedica ranjavanja koje je zadobio u napadu izraelskih dronova na školu iz koje su izvještavali, a u kome je i sam ranjen. Samer je preminuo, jer ekipe hitne pomoći, zbog višesatnih kombinovanih vazdušnih i kopnenih okupacionih udara na civilnu i putnu infrastrukturu u Kan Junisu, nijesu uspjele da se probiju do njega.

Samer je jedan od najmanje 73 medijska radnika ubijena od početka izraelske kampanje napada na Gazu.

Konstantni stres
Da su i novinari meta Vaelu je, kako je jednom prilikom i sam rekao, bilo jasno još u maju 2021. godine kada je izraelsko vazduhoplovstvo bombardovalo zgradu u Gazi kojoj su se nalazile redakcije Al Džazire i Asošijeted presa pod nikad dokazanom tvrdnjom da se u njoj nalazila vojna imovina Hamasa.

Rizik i stres kojima je konstantno izložen nije demoralisao ni profesionalnog fotografa i fotoreportera iz Gaze Motaza Azaizu, koga na Instagramu sada prati gotovo 18 miliona ljudi i više nego aktuelnog predsjednika Amerike Džoa Bajdena.

Motaz je početkom decembra objavio uporednu fotografiju sebe prije 7. oktobra i sebe nakon 60 dana rata, koja najbolje dočarava stres kroz koji sa svojim kolegama svakodnevno prolazi. Na fotografiji novijeg datuma crna kosa ovog mladića postala je prosijeda. Motazu su tek 24 godine. U ime zahvalnosti što, uprkos svemu, prenosi vijesti iz Gaze, građani Mančestera nedavno su u tom gradu oslikali mural sa njegovim likom.

Njegov kolega Mohamed Masri svega nekoliko dana nakon početka izraelske kampanje bombardovanja Gaze objavio je izvještaj koji je slomio i najtvrđa srca.

Snimio je čovjeka koji u kartonskoj kutiji i na biciklu nosi ostatke svog sina koga je upravo preuzeo iz mrtvačnice.

- Ovaj otac će sam sahraniti svoje dijete. Ovo je samo jedna tragedija u nizu – rekao je Marsi u svom izvještaju.

Bisan Ovda je filmska rediteljka koja je privukla pažnju širom svijeta svojim dnevnim video-snimcima koji uglavnom počinju rečenicom „još sam živa“.

Ona je na svom Instagram nalogu prije početka rata objavljivala uobičajene fotografije sebe i svojih prijatelja. Tri dana nakon početka izaelske kampanje bombardovanja snimila je sebe kako sa svojom porodicom napušta kuću u kojoj je živjela. Bisan je na tom i nekoliko narednih snimaka bila nasmijana i nadala se da će rat uskoro prestati.

- Kao i svaki napad na Gazu do sada – govorila je tada.

Na snimcima novijeg datuma Bisan često plače, mršavija je, umornija, ali i bjesnija.

Dvadeset dvogodišnja novinarka Plestija Alakad uglavnom objavljuje razgovore sa djecom i ljudima koji joj govore kako se nose sa nedaćama, dok u pozadini tih snimaka često odjekuju detonacije. Izvještava tokom evakuacija i haosa koji tada nastaje na ulicama.

Odlučnost
- Život u Gazi nikada nije bio normalan, ali mi sada nedostaje ono za šta sam mislila da je normalno – rekla je u jednom od svojih izvještaja.

Zbog razotkrivanja izraelskih zločina nad palestinskom djecom Saleh al Džafaravi, našao se odmah s početka okupacionih napada na udaru cionističke propagandističke mašinerije koja je pokušala da ga označi kao „kriznog glumca“, ali se ubrzo ispostavilo da je riječ o mladom novinaru koji izvještava o stvarnosti na terenu u Gazi.

Njegova i odlučnost njegovih kolega da se, zarad istine, svjesno izlože riziku po sopstveni život, uspjela je odmah s počeka izraelskih napada na Gazu da pomrsi planove ekstremnog desničara Benjamina Netanjahua i njegovog ratnog kabineta da primjenom do tada efikasnog propagandističkog sistema izraelske javne diplomatije, poznatijeg kao Hazbara, još jednom dehumanizuju Palestince i bace sjenku na izgladnjivanje, zločine i genocid koji čine nad stanovnicima okupiranih palestinskih enklava.

Izraelska propaganda uglavnom se svodi na tvrdnje da su civili ubijeni u njihovim napadima korišćeni kao živi štit Hamasa, da Palestinci priređuju lažne sahrane, da se pretvaraju da su mrtvi i da su tijela beba i djece umotanih u bijele čaršafe od sjevera do juga Pojasa Gaze zapravo lutke.

Međutim, i najmanje informisanim sada postaje jasno da je patnja palestinskog naroda počela decenijama prije Hamasa i krajnje nelogičnog i zločinačkog napada te grupe na južni Izrael 7. oktobra.

Postalo je očigledno da Izrael svoje „pravo da se brani“ zloupotrebljava za konačni obračun sa palestinskim narodom i njihovim otporom višedecenijskom ugnjetavanju i protjerivanju.

Palestinski otpor snažniji je nego ikada ranije, a solidarnost sa palestinskim narodom, koja danas milione ljudi širom svijeta tijera da pronose glas obespravljene Palestine, nikada veća.

Izvor Pobjeda