Pored onoga što je, od rane mladosti, sama stvarala svojim rukama, ona je, prikupljajući brojne rukotvorine, uspjela da od zaborava sačuva bogato nasljeđe koje godinama izaziva pažnju ljubitelja svega onoga što je karakterisalo nekadašnji način života naroda sa tog prostora.

Ona za Portal RTCG priča da je godinama ulagala sebe kako bi dala doprinos očuvanju svega vrijednog što je obilježavalo život u ovim krajevima.

“Uočila sam da se, sa pojavom novih tehnologija, potiskuju tradicionalni zanati i djelatnosti od kojih se živjelo ispod vrhova Prokletija. Zato sam brižno čuvala sve što se moglo sačuvati od onoga što je krasilo naše domove. Tako je i nastala Gusinjska soba, koja, je, nažalost, bila tijesna da primi sve što sam decenijama prikupljala. Ta soba sada živi ovdje pri Centru za kulturu kao nešto najvrednije u našem kraju”, kaže Rašić.

U Gusinjskoj sobi sačuvani su brojni vezeni i heklani radovi, odjevni i drugi predmeti od vune, razni alati, staro posuđe, šivaće i druge mašine, pegle, dolapi, kace, muzički instrumenti, kolijevke, ćilimi, satovi, mlinovi i štošta drugo što se nekada moglo naći u domovima lokalnog stanovništva.

“Čekmeže je, je recimo, naziv za drveni ručno napravljen kofer u kom su se čuvali zlato, srebro i važna dokumenta. Jedno od takvih čuva se ovdje i staro je preko dva vijeka. Tu su i sedžade stare više od sto godina. Tkale su se od vune i to ručno na razboju, dok su se farbale u bojama koje su se pravljene od kore od drveta. Te boje su i danas poslije toliko godina i dalje postojane”, objašnjava Ifeta.

Ova vrijedna žena kaže da je nekada svaka kuća u Plavu i Gusinja imala svečanu odaju za goste, koja se nazivala alaturko soba i koja je obilovala brojnim ukrasima. Ifeta svjedoči da se takvi brojni eksponati danas čuvaju u i Gusinjskoj sobi.

“U tim alaturko sobama boravilo se uglavnom za vrijeme praznika. Radi prijatnije atmosfere tamo su se nalazili brojni ukrasni predmeti, ali i oni koji su se koristili u svakodnevnom životu. Brojni predmeti iz tih odaja danas krase Gusinjsku sobu predstavljajući kulturu življenja jednog naroda”, kaže Ifeta.

Ova vrijedna žena danas se prisjeća kako je sa 13 godina počela da se bavi ručnom radinošću kada je od babe naslijedila mašinu za vezenje.

“Vezla sam različite predmete. To su bile košulje, čaršavi, posteljine, haljine, predmeti koji su se, kao ukrasi, držali na zidovima”, prisjeća se Ifeta.

Kaže da je najviše vezla predmete koje su djevojke nosile kao spremu kad su se udavale.

“Običaj je bio da djevojke nose darove za sve članove porodice kuće u koju odu da žive sa izabranikom svog srca. Djevojke su tu spremu pripremale godinama, jer je trebalo dosta truda i rada da se sve to prikupi. Sve se to prikupljalo u drvenim kovčezima, koje su djevojke nosile sa sobom prilikom udaje. Ja sam radila po naradžbi djevojaka. Narudžbe su stizale i iz Amerike gdje živi dosta ljudi iz ovih krajeva. Ti izloženi predmeti u Gusinjskoj sobi podsjećaju na taj tradicionalni običaj”, kaže Ifeta.

Ona priča kako je skoro svaka kuća na ovom prostoru nekada imala razboj na kom su se tkali ćilimi.

“Ovdje ima jedan takav razboj star preko 80 godina. Posebno je važno reći da su se u Plavu i Gusinju najviše izrađivali ćilimi zvani granaši, na kojima su bili motivi nalik na grane drveta. Ti ćilimi su prava umjetnička djela, a neke od njih i dalje vjerno čuvam”, ističe Ifeta.

Dok priča o tim dalekim vremenima, Ifeta izražava žaljenje što je u Gusinju sve manje naroda.

“Samo u Njujorku danas ima preko 30.000 hiljada ljudi porijeklom iz Gusinja. Gusinjana ima i u drugim brojnim zemljama i to u velikom broju. Evidentno je da se taj trend iseljavanja nastavlja što je još jedan dokaz da se ovi krajevi nalaze u velikom problemu. I moje troje djece sa porodicama žive u inostranstvu”, priznaje Ifeta.

Ona se nada da će se, ipak, naći neko da i poslije nje nastavi da čuva sve ono što je ostavila u nasljeđe ovom kraju u Gusinjskoj sobi.

Da je ova vrijedna Gusinjka uspjela da napravi nešto značajno, govori i dugačak spisak poznatih ličnosti koje su je posjećivale.

“Bilo je običnog svijeta, broja ne znam koliko, ali sam zapamtila kada sam se srela sa glumicom Evom Ras, Titovom unukom Svetlanom Broz, kantautorom Ibricom Jusićem, piscima, akademicima, novinarima, putopiscima i istraživačima. Sa svima sam rado ispijala domaću kafu ovdje u Gusinjskoj sobi”, priča Ifeta Rašić.