- Kutak namijenjen socijalno ugroženima, čiji je život u rukama onih koji kreiraju njihove sudbine, bio bi pokazatelj odgovornosti. Socijalne samoposluge postoje u čitavom svijetu i odraz su brige i nastojanja država i lokalnih samouprava da život ljudi ispod granice siromaštva ili u granici siromaštva učine manje teškim. U prostoru robne kuće mogla bi da bude prodavnica domaćih prehrambenih proizvoda i jela i nacionalnih specijaliteta. To je način da čuvamo tradicionalne nacionalno prepoznatljive proizvode i jela i učinimo ih dostupnim turistima i stanovnicima glavnog grada. Ukoliko cijene budu popularne, sigurna sam da neće faliti kupaca – ističe Medojević.

Na taj način, pojašnjava ona, država i Glavni grad bi otkupom pomogli domaće proizvođače hrane i pića i spasili ih neizvjesnosti koje nosi tržište i uvoznički lobi, a pomoglo bi se i ljudima u stanju socijalne potrebe.

– Kako? Dio proizvoda čiji se izgled ne uklapa u ustaljene standarde prozvoda na policama bi mogao biti doniran onima koji nemaju dovoljno za život. Ono što se ne proda u roku poželjnom za kupovinu, po tržišnim cijenama, takođe bi se doniralo onima koji imaju manje sreće od nas. Država i grad mogla bi se obavezati da dio profita radnje ide socijalno ugroženim kako bi mogli, po veoma povoljnim cijenama, kupiti te proizvode. Kako je koncept socijalnih prodavnica poznat širom svijeta, sigurna sam da bi kutije za donacije novca i proizvoda koje bi bile postavljene u radnji bile pune, jer turistiti bi sigurno donirali. Sigzrna sam da bi donirali i naši ljudi ukoliko bi bili uvjereni da donacije zaista dobijaju ugroženi građani. Na ovaj način bismo imali prvu socijalnu prodavnicu u Crnoj Gori. Ovo bi bio tek početak otvaranja mnogih socijalnih prodavnica, koji se ne bi vezivale samo za nacionalne proizvode i jela, već za svu hranu u lancu proizvodnje – transporta – ugostiteljstva – trgovine... kako bismo je učinili dostupnom ljudima u stanju socijalne potrebe i smanjili siromaštvo i glad. Sačuvali bismo i resurse uložene u proizvodnju i prevoz hrane, dakle imali bismo ekonomske razloge, a i doprinijeli smanjenju štetnih gasova koje nose sama proizvodnja i transport, pa tako ekološki osviješćeno djelovali. Posebna je dobit što bi se smanjilo i bacanje hrane – naglašava Medojević.