Da li u vezi volite da igrate igre?

Igre su dio nezrele ljubavi.

Partneri treba da imaju otvorenu komunikaciju, u kojoj će se osjećati sigurno, stvarajući prijatna osjećanja topline i razumijevanja bez „igranja igrica".

Kakvi ste sa kontrolom?

Nezrela ljubav je posesivna ljubav.

U njoj želimo partnere koji će da rade samo za nas, koji su tu samo za nas i za naše želje i da ih mi držimo na radaru.

Sumnjičavi ste?

U nezreloj ljubavi ima uvijek mnogo dilema, tenzije i nepovjerenja.

Ne zaboravite da su partneri naše ogledalo, zato što predstavljaju nešto što treba da vidimo.

Zato, dobro otvorite oči.

Šta je zrela, a šta nezrela ljubav?

Zrela ljubav podrazumijeva odnos u kojem dvije zrele ličnosti srazmerno utičući jedna na drugu, pospješuju lični rast i razvoj onog drugog.

Zadržavajući individualnost i slobodu, zrele ličnosti, bez obzira što imaju dovoljno integriteta da budu sami, ipak prave izbor da budu zajedno, gradeći tako i tu zajedničku potku onoga što zovemo odnos.

Što je potka čvršće i jače vezana, ali ne Gordijevim čvorom, što je više u nju utkano sposobnosti da volimo i onog drugog, a ne samo sebe, to je odnos zreliji.

Moja klijentkinja Ružica je to odlično opisala:

„Zrela ljubav je kad sve mogu i imam bez tebe, ali želim da bude sa tobom."

Nezrela ljubav je Gordijev čvor u kojem se ne zna šta je čije, jer partneri imaju potrebu da se „stope" jedno sa drugim, nema individualnosti, različitosti se ne tolerišu.

Partneri očekuju da ih onaj drugi razumije i „iscjeli".

Mi razumijemo druge uvijek na način kako razumijemo sebe i teško ćemo razumjeti drugog, ono što u sebi ne razumijemo.

A šta treba da razumijemo?

U ljubavnom odnosu pokreću se procesi iz ranog djetinjstva, zaljubljivanje ili idealizacija.

U djetinjstvu, idealizujemo roditelje.

Vjerovatno ste čuli kako djevojčice i dječaci govore: „Moja mama je najljepša na svijetu", „moj tata je najjači, on može da sruši ovu zgradu".

Kasnije u procesu odrastanja dolazi do razočaranja, kada se uočavaju „mane" naših roditelja.

Postajemo svjesni da naši roditelji ne prepoznaju naše potrebe, ne izlaze im u susret, iz različitih razloga, ili nemaju dovoljno razumevanja, suočavamo s tim da „idealno" ne postoji, da naši roditelji nisu idealni, nisu najljepši i nisu najjači i da su to samo naše iluzije.

Neki ipak, ostaju u iracionalnom uvjerenju i teže da pronađu „idealnog partnera" da bi se na taj način „iscijelili".

Uticaj djetinjstva

Znači, u odraslom dobu, mi se nadamo da će ova faza arhaične idealizacije prerasti u zrelu ljubav, a ne ponovo, kao u djetinjstvu, u razočaranje.

Međutim, odigravajući svoje rane iz detinjstva, nesvjesno biramo partnere sa kojima „odigravamo" stare rane i potvrđujemo naša iracionalna uvjerenja o tome šta je odnos, ko je preko puta nas i da li smo dovoljno vrijedni da budemo voljeni i na koji način.

Kako da preživimo razočaranje, a zadržimo sliku roditelja/partnera kao cjelovite osobe, u kojoj, pored razočaranja, vidimo i ljubav?

Nažalost, u mnogim odnosima razočaranje nije prihvatljivo.

Tako i razlikujemo zreo i nezreo odnos.

U zrelom odnosu, mi dijelimo ljutnju i bolna osjećanja, prihvatamo da oni postoje.

Odnos koji negira postojanje takvih emocija je Gordijev čvor.

To je odnos u kojem od malih sitnih pukotina na zidu, dolazi do „rascjepa" doma, uz uzdrman temelj koji prijeti da se sve sruši.

Rast je moguć jedino ako prihvatimo da nismo savršeni, da pravimo greške, i mi i naši partneri.

Nekada, naizgled, neprijatne stvari moraju da nam se dese da bi nas dovele do dobrih stvari.

Zato je važno razumjeti ovu fazu „zemljotresa" i iskoristiti je za lični i međusobni rast i razvoj.

Prihvatanje, a ne pokoravanje

Evo još jednog primjera nezrele ljubavi.

Jednom, bješe to davno, neko mi je rekao „Ti možeš pokoriti cijeli svijet ako želiš".

To je za mene tada bio najveći kompliment.

Vrlo često, partneri vole u nama samo onaj pobjednički dio.

A šta ćemo sa drugim?

Ključna riječ je prihvatanje.

Kada volimo, treba da vidimo, prihvatimo i volimo sve djelove našeg odnosa i naše ličnosti, i dobre i loše djelove, naravno težeći da na onim na kojima treba da radimo i radimo.

Nećemo pokoravati.

Tako nećemo biti u miru, već u nemiru.

Nećemo uvek biti pobednici.

Kakav je to svijet u kojem neko to uvek jeste?

Kakva je to ljubav, ako težimo da nekog pobijedimo?

Dvoje ljudi koji su u zrelom odnosu pomažu jedno drugom, ne težeći da pobede onog drugog i ne očekuju da ih onaj drugi izleči, trude se da pruže jedno drugom podršku u razvoju i da različitostima obogate zajedništvo.

Kao što je Jung rekao: „Čovek ne postaje prosvetljen tako što zamišlja figure svetlosti, već tako što osvesti postojanje mraka".

Nezrela ljubav želi samo svetlo. I to po mogućnosti, da se nikad ne gasi.

Mrak nije opcija, slažem se.

Ali ne možemo da negiramo njegovo postojanje, postojanje dualnosti svuda oko nas.

'Hoću li preživjeti?'

Negiranje postojanja mraka ponekad ide do toga da je osoba toliko vezana za partnera da misli da neće moći da preživi bez njega.

Da će posle prekida odnosa doći mrak i da posle toga više nikad svanuti neće.

Kad kroz terapijski proces klijenti prolaze kroz ove faze, često me upravo to pitaju:

„Da li ću ja to preživjeti" ili sami konstatuju: „Ja to neću preživjeti".

Odgovor je uvijek: „Hoćete, svi prežive".

Ali često usledi pitanje: „Hoće li biti uvijek ovako teško?"

Kažem im: „Biće sve ređe teže".

Kada se radi o emocijama koje su ovoliko preplavljujuće, to znači da dolaze iz prošlosti.

Na primjer, normalno je da ćemo biti nervozni ili anksiozni ako je neko neprijatan prema nama ili odlazi od nas, ali ako je toliko preplavljujuće, onda je to iz prošlosti, iz iskustva koje smo imali, najčešće sa roditeljima.

Ideja je da se u terapiji prođe kroz takva iskustva.

Mi se vraćamo na tu tačku, tu pukotinu, prorađujemo cio razvoj, rekonstruišemo priče i gradimo nova iskustva kroz koja ćemo na drugi, lakši i zdraviji način doći do cilja.

A cilj je uvek ljubav. Ona zrela.

Zrelu ljubav doživljavamo i gradimo kroz lično sazrevanje, između ostalog i prihvatajući partnera onakvim kakav on jeste, to jest prihvatajući njegovu samostalnost.

Partneri treba da budu samostalni, jer nedostatak samostalnosti može da bude rizik i predispozicija za izgradnju zavisnog tipa odnosa.

Zrela ljubav kao 'meki pokrivač'

Evo šta još moji klijenti kažu šta je zrela ljubav.

Miljana: „Zrela ljubav je kada ti skoči holesterol, pa zajedno počnemo da jedemo biljčice. Zrela ljubav je kada mi pronađe omiljenu seriju kako bismo je gledali zajedno.

„Zrela ljubav je kada se izvinimo oboje posle svađe, bez premjeravanja ko je kriv.

„Zrela ljubav je kad se radujemo sreći onog drugog. A možda je najviše zrela kada se trudimo da toj sreći doprinesemo."

Ines: „Zrela ljubav je kompleksno osjećanje satkano od elemenata koji svi zajedno čine da se osećamo udobno, kao kad utonemo u neki meki pokrivač.

„Zrela ljubav je osnažujuća i topla, nije pompezna već se otkriva i stvara u detaljima, sinhronizovanim navikama, ali ne nužno istim, podrazumijeva i uzajamne 'male, svjesne' žrtve. Nije uvek lagana. Zahteva napor.

„Ona je cjelina. Zapravo ljubav postoji samo ako je zrela. Ako nije zrela onda je to neko drugo osjećanje, manje složeno i kratkoročnije".

Vukašin: „Odabir i potreba. Odabir, jer mi biramo da volimo i da budemo sa voljenom osobom, a potreba jer trebamo nekoga zato što ga volimo".

Život grade naši izbori.

Izaberimo da razumijemo sebe i jedni druge.

Izaberimo da volimo.

Zrelo, naravno.