„Porodica sa đecom od 4 i 3godine je juče pošla na śever da uživa u prirodi, lijepom danu i turističkoj ponudi, spremna naravno da to plati. Samo djelimično svojom greškom nije bila informisana da Nacionalni park Biogradska gora ne radi, ali to nije znao ni operater u call centru JP Nacionalni parkovi CG. U redu, upoznao se nakon nekoliko minuta i on sa tim i prenio prihvatljivo objašnjenje. Plan B – pošli su na jedno od skijališta. Parkirali se. Gradi se, mašine, glib, lokve, nikakvog znaka niti usmjerenja. Sa grupom turista iz Albanije, Ukrajine i Kosova zaglavili na gradilištu… kuda, đe, kako do skijališta? Vide ga, ali ne znaju kako do njega. “A, morate se vrnut pa ovamo iza ograde!” “Hvala Vam puno na pomoći” Sve bi riješilo nekoliko panoa “Dragi gosti dobrodošli u…, hvala na vašem razumijevanju za građevinske radove… sve je u svrhu stvaranja visoko kvalitetne ponude, itd. itd. na vaše zadovoljstvo. Molimo vas pratite ovaj znak do skijališta i uživajte, mi ćemo se potruditi…” ili sl. Još kad bi to bilo na dva svjetska jezika… no da ne traže previše. Na ulazu u skijalište zadatak – preskočiti/proći kroz blatnjave lokve sa što manje posljedica. Moguće da bi manje od 3 kubika šljunka riješilo i ovaj problem, ali ajde. Naručeni cappuccino i produženi espresso“, navodi Belan.

O cijenama se, dodaje, već naširoko pričalo i gosti su znali za to, svjesno su pristali. 

„Ništa sporno. Međutim. “Dobar dan, mi bi da iznajmimo sanke za đecu!” “A ne, ne izdajemo sanke đeci” “Nemate sanke za đecu?” “Ne, ne, ne izdajemo ih jer đeca smetaju skijašima”. Popili su cappuccino i espresso po poznatim cijenama i da im đeca ne bi smetala skijašimamirno se vratili nazad u Podgoricu“, dodaje Belan.

I na kraju, ističe, ”da nam sljedeću sezonu na śeveru ne bi opet nebo pokvarilo, već sada će početi moliti Boga za puno snijega!” 

„Da prekrije sve što treba dok ne naučimo da uz prirodu i potencijale koje imamo kreiramo proizvod, uslugu i odgovarajuću cijenu i ne zavisimo isključivo od milosti Svevišnjeg“, zaključuje Belan.